Ma mora postojati rješenje
Privatni prostori, javna infrastruktura
Zagreb je grad tolike nebrige za kulturnu infrastrukturu da je moguće da jedna bujajuća, za njegov kulturni život neobično važna scena izgubi toliko mnogo gašenjem jednog privatnog kluba. Odnosno, neizbježno zatvaranje KCM-a podsjeća nas da ne postoje nikakvi specifično alocirani gradski resursi na koje se ta scena može osloniti kako ne bi ovisila o komercijalnim prostorima, s kojima se neprekidno ponavlja isti, duži ili kraći ciklus poput ovoga. Što je to, u konačnici, KCM omogućavao glazbenoj sceni? Zvučat će dozlaboga banalno, ali: otvoreni, gotovo uvijek dostupni prostor za susret i rad, kakav je praktički nemoguće pronaći u komercijalnim klubovima – ne samo u obliku muzici uvelike podređenog programa koncerata, sessiona, pa i javno financiranih događanja. Kako onda prekinuti temeljnu ovisnost neprofitabilnih programa o ugostiteljskom tržištu, koju iz nekog razloga kulturna politika neprekidno podrazumijeva kao nepromjenjivu datost? Kao jedino održivo rješenje nameće se pronalaženje hibridnog gradskog prostora s klupskom infrastrukturom i javnim financiranjem programa. Kulturpunkt