“U opkoljenom Mostaru izgubio sam svaku romantičnu ideju o ratnom herojstvu kakvu bi prosječan srednjoškolac mogao imati. Rat su geleri koji dolaze slijepo i odasvud, susjed koji krvari, stenje i umire na stubištu, imena koja odjednom više ne postoje, ljudi koji samim svojim prezimenom postaju sumnjivi neprijatelji. Ne vjerujem u ubijanje za šareni komad tkanine ili bilo čiju političku ideju nacije, krvi i tla… Mislim da je PTSP roditelja zbilja jedina konstanta odgoja svake sljedeće generacije. Moj pradjed se u Prvom svjetskom ratu tukao za Austriju, djed je bio partizan, prvoborac, otac je rođen 1945. u operacijama oslobođenja Hercegovine da bi u ratnom Mostaru devedesetih ostavio preko godinu dana života. Iz prve ruke svjedočim da ljudi s takvim iskustvima i traumama mogu lako oštetiti potomstvo konstantnim perpetuiranjem vlastitih fiksacija i trauma. Ja nipošto nisam izuzetak”, kaže glumac i redatelj dokumentarnog filma “Dezerteri” koji tematizira izbjegličku sudbinu njegove generacije. Novosti