Postnikov: Živimo u doba 'klikbejt' znanosti, influencera koji su zamijenili znanstvenike i istraživanja koja pogoduju dobrom PR-u - Monitor.hr
Jučer (17:00)

Reklame u ime napretka i malo glamura

Postnikov: Živimo u doba ‘klikbejt’ znanosti, influencera koji su zamijenili znanstvenike i istraživanja koja pogoduju dobrom PR-u

Živimo u eri klikbejt znanosti, a PR postaje važniji od znanstvenih istraživanja. Senzacionalno oživljavanje izumrle vrste strahovuka, pokazalo se, pritom je izmišljotina, svemirski izlet zaručnice Jeffa Bezosa i njenih celebrity frendica nema istraživačkog smisla, a Muskove najave kolonizacije Marsa su neostvarive, ali zakon profita istiskuje zakone znanosti. Svima njjima zajednička je sumanuta ambicija, svi se ti milijarderi igraju malih bogova. Zajedničko im je i to što ozbiljni stručnjaci upozoravaju da su njihovi projekti neostvarivi ili naprosto nevažni. A veže ih i šteta koju usput nanose, bilo borbi protiv klimatskih promjena, bilo povjerenju u medicinu, bilo svođenjem feminističkog pokreta na besmisleni svemirski izlet dokonih prijateljica… Boris Postnikov za Novosti


Slične vijesti

10.04. (16:00)

I bi projekcija

Postnikov: Nije mala muka biti veliki Hrvat, a znati da sve najvažnije u svojoj državi još uvijek duguješ Jugoslaviji

S glavom je, hvala na pitanju, sve u najboljem redu. Da nije, ne bi vladajuća stranka po potrebi dizala prošlu državu iz mrtvih svaki put kada joj ustreba. Ne bi Andrej Plenković nakon prošlogodišnjeg Pridea govorio manje-više isto što danas ponavlja Mislav Herman niti bi Kolinda Grabar-Kitarović kao predsjednica Republike bulaznila o orjunašima i jugoslavenskoj proizvodnji jogurta… lijevi su liberali iz nekog razloga uvjereni da se HDZ-u Jugoslavija samo pričinja i da je naša desnica – kao što bi rekli Hermanovi cool i fora mladi – malo delulu. Ali što ako strah od Jugoslavije ipak ne spada u paranoidne poremećaje? Što ako se uopće ne tiče države koje odavno nema niti će je, kako stvari već 35 godina stoje, ikad više biti?

Među općeprihvaćenim istinama postjugoslavenskih država je i ona o demokraciji koju smo dobili tek početkom 1990-ih: kao da bivša država samu sebe nije smatrala ništa manje demokratskom nego što sebe demokratskima smatraju ove sadašnje i kao da se demokracija iscrpljuje u višestranačkom političkom sustavu, a nimalo se ne tiče, primjerice, ekonomije, gdje je socijalistički samoupravni sistem postavio demokratske kriterije suodlučivanja o kojima današnji kapitalizam ne umije ni maštati. Boris Postnikov za Novosti

05.04. (10:00)

Kad se pisci bolje slažu nego političari – regionalna sapunica bez reklama za deterdžente

‘Književna republika Jugoslavija’ Borisa Postnikova – književnost bez pasoša: jugoslavenski duh u postjugoslavenskom tijelu

Nacionalni pristupi, koji dominiraju na području bivše Jugoslavije, inzistiraju na tome da razlikujemo hrvatske, srpske ili makedonske pisce i spisateljice, i pritom potpuno zanemaruju regionalnu dinamiku književnog života koja postoji sada već 35 godina nakon što se Jugoslavija raspala. Postoje i postojali su mediji, časopisi, festivali, izdavačke suradnje, gostovanja pisaca i rezidencije koje funkcioniraju na tom prostoru. Postoji i publika koja čita pisce sa svih strana bivše države. To je ono što nacionalne književnosti ne vide – po svojoj logici one zanemaruju taj jako važan aspekt književnog života.

Početkom prve Jugoslavije bila je ideja izgradnje zajedničke jugoslavenske književnosti, a ona je trebala poslužiti kao književnost jugoslavenske nacije jer je prva Jugoslavija trebala počivati na izgradnji zajedničke nacije iz plemena Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj je projekt propao, a s njim je propala i ideja takve jugoslavenske književnosti. Ideja se vratila, u potpuno novim okolnostima, šezdesetih, u drugoj Jugoslaviji, kada je postala izrazito zanimljiva, jer tada su neki teoretičari pokušali osmisliti jugoslavensku književnost kao nešto što postoji paralelno s nacionalnim književnostima: ne isključuje ih niti ih obuhvaća, nego im je nadređena, odnosno predstavlja zonu između nacionalnih književnosti i svjetske književnosti… tportal

25.03. (10:00)

Gaza kao novi Trg žrtava fašizma

Postnikov o Trumpovoj viziji “Gaza rivijere”: Digitalna banalnost zla

Poremećena vizija Trumpove “Gaza Rivijere”, AfD-ovi spotovi s lijepim plavokosim Nijemcima i opasnim tamnoputim imigrantima – umjetnost koju stvara umjetna inteligencija je stereotipna i banalna, ali baš zato je postala glavno estetsko oružje ekstremne desnice. U susretu s njom, ljevica je paralizirana. Kako to, zašto to? Neki od sturčnjaka kažu kako bi se Gaza Rivijeri i sličnim perverzijama s ruba umjetnointeligentnog razuma trebali naprosto rugati. Ali ako su desničarima one dobre upravo zato što su loše, kakva korist od ismijavanja?

Možda – samo možda – bismo se ipak trebali vratiti osnovama. Ako je ideologija desnice socijalni darvinizam, onda ljevica ne može ponuditi ništa osim solidarnosti: ako estetika socijalnog darvinizma počiva na okrutnosti, onda ljevica treba ponuditi nešto što je okrutnosti suprotno. Boris Postnikov za Novosti.

15.03. (23:00)

Istina? Samo ona koja im puni džepove

Postnikov: SAD oligarhija će nam diktirati kako izgleda sloboda? Evo kako je sami prakticiraju

Sva je prilika da će nam američka oligarhija američku slobodu govora i američku slobodu tržišta narednih godina utjerivati u kosti, pa nije naodmet da provjerimo kako ta sloboda izgleda u praksi. Ako netko pritom ima bilo kakvih iluzija, osnivač Amazona Jeff Bezos brzo će ih raspršiti. Njegova sloboda govora, kao što smo vidjeli, počiva na zabrani da se o slobodi govori bilo što osim onoga što misli vlasnik ogledno uglednih novina.Marku Zuckerbergu je dugo bila kriva država za cenzuru na Facebooku, a sada za provjeru istine kopira Muskov X.

A Bivši Twitter, odranije poznat kao toksična medijska naprava, u međuvremenu je – bez većeg spora i otpora – postao dezinformacijski horror show mržnje i uvreda. Tako nekako, u osnovnim crtama, izgleda putanja medijskog biznisa koji danas propisuje što je sloboda, a što pod slobodu ne spada. Boris Postnikov za Novosti.

20.02. (12:00)

Jer se kod nas sve da uokviriti i izložiti

Postnikov posjećuje muzeje koji to nisu: HNB-ov Muzej novca nije muzej, već spomenik…

HNB-ov Muzej novca Moneterra ne samo što ustvari-nije-muzej nego ustvari nije ni muzej novca: to je prije zabavni, atraktivni, interaktivni spomenik koji je HNB podigao vlastitoj genijalnosti. Sve je ovdje podređeno tome da posjetitelji shvate koliko im je život lakši i ljepši zahvaljujući našoj središnjoj banci. Muzej kravate ima problem da se o kravatama nema puno ni za reći, a u Muzej smijeha je ušao duboko istraumatiziran, da iz njega ne bi izašao nimalo sretniji… Za Muzej kanabisa kaže da više liči na dućan koji ima muzej. Boris Postnikov u drugom dijelu obilaska muzeja koji to nisu za Novosti.

10.02. (19:00)

Muzejska revolucija: od Rembrandta do ringišpila

Postnikov: Imamo brdo muzeja koji su samo turističke atrakcije

Po čitavoj Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, niču muzeji svega i svačega: kravata, selfija, kanabisa, smijeha, čokolade, osamdesetih. Ako već zarađuju na tome što se muzejima zovu, zašto ih kao muzeje ne bismo tretirali? I ništa, jasno, muzej nije: svi ti muzeji su samo turističke atrakcije. Uspješni sitnopoduzetnički projekti koji zakonski, a ni u stvarnosti, ne zadovoljavaju minimum kriterija za – kako se to birokratskim rječnikom kaže – obavljanje muzejske djelatnosti. Ovdje vas neće boljeti noge nakon razgledanja jer ste s obilaskom gotovi za pola sata. Nema apstraktnih slika koje ne razumijete najbolje, nema čuvara koji vas upozorava na zabranjeno fotografiranje. Samo dobra zabava. I samo dobra zarada. Dobro, reći ćete, u čemu je problem? Što se mene tiče, nema ga. Kompletan muzejski sektor ionako se već decenijama komercijalizira… Boris Postnikov u obilasku nekih od tih muzeja komentira Muzej prekinutih veza, Muzej iluzija i Muzej mamurluka… za Novosti

02.02. (13:00)

Nema zemlje za proizvođače medijskog sadržaja (ili tzv. novinare)

Postnikov: I novinare otpuštaju, zar ne?

Komercijalni N1 daje 26 otkaza u svojoj zagrebačkoj redakciji, a Hrvatska radiotelevizija najavljuje otpuštanje 800 radnica i radnika. Postoji li treći put između nepostojećeg medijskog tržišta i javnog servisa koji nepostojeće tržište neuspješno oponaša? Kao što se dobro znalo u malom lokalnom novinarskom bablu, korporativno osigurana novinarska nezavisnost na N1 plaćana je odgovarajuće korporativnom eksploatacijom radnica i radnika. A čak ni korporativna eksploatacija ne pomaže tamo gdje, naprosto, nema dovoljno tržišta: novinarske vijesti – uče polako naši novinari, publika i medijska struka – naprosto nisu profitabilna roba.

One prolaze samo u paketu sa zabavom, sportom ili nekim sasvim trećim, nenovinarskim biznisom. U slučaju United grupe, taj biznis je telekomunikacija. Problemi za multinacionalku nastaju zato u Hrvatskoj prije nešto manje od četiri godine, kada je pokušala narušiti duopol internetskih provajdera A1 i Hrvatski Telekom, e da bi – u krajnje sažetoj verziji priče – profesionalno i uravnoteženo novinarstvo barem jednim svojim dijelom palo kao kolateralna žrtva tih telekomunikacijskih obračuna. Boris Postnikov za Novosti.

26.01. (15:00)

Ništa nije slobodno, čak ni internet

Postnikov: Lako za to što vam se pokvario internet. Jer čini se da nam se pokvario svijet

Još od devedesetih godina prošlog stoljeća, najkasnije od Zakona o telekomunikacijama Billa Clintona iz 1996., internetska mreža, prethodno izgrađena javnim sredstvima, prepuštena je tržištu, a tržištima – nasuprot mitovima njihovih propagandista – uglavnom upravlja nekolicina kompanija. Logika oligopola je neumoljiva. I nikada ne radi u korist mušterija. Zato će, uostalom, američki povjesničar Howard Zinn još 2003., u proširenom izdanju antologijske “Narodne povijesti SAD-a”, prevedene i kod nas, zapisati da je Clintonov zakon omogućio “nekolicini korporacija” da “povećaju svoju moć”, a s njom i “kontrolu informacija”. Možda smo, drugim riječima, tek nedavno primijetili da se stvar zagovnala, ali sranje se sprema odavno. Nedostajao je samo posljednji korak: da se gospodari interneta udruže s gospodarom politike, da se oligopolisti prometnu u oligarhe. A one koji u politiku ulaze kao imperatori korporacija u politici rijetko zanima demokracija. Boris Postnikov za Novosti.

16.01. (09:00)

1100 godina samoće

Postnikov: Godinu ćemo obilježiti obljetnicom krunidbe koja se nije dogodila, i na to potrošiti nemale novce

Na inicijativu Matice hrvatske i nečega što se zove Družba Braće Hrvatskoga Zmaja, čitavu godinu obilježavat ćemo 1100. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva, slaveći krunidbu kralja Tomislava koja se uopće nije dogodila, a sve to uz pokroviteljstvo Vlade, milijunski budžet i angažman svih važnijih naučnih, kulturnih i crkvenih institucija. Mit o krunidbi kralja Tomislava, oko koga se tako spremno okupila domaća elita, ionako nije prostor utemeljene rasprave, nego imaginarnog svehrvatskog zajedništva. On tako danas funkcionira isključivo kao uvodno poglavlje kolektivne fantazije o trajnoj, neprekinutoj i pravocrtnoj povijesti Hrvata: fantazije koja je lišena bilo kakvog povijesnog konteksta, stranih vladara i monarhija, narodnih saveza i međunarodnog meltinga, panslavenskog ilirskog pokreta i, naročito, razdoblja dvije jugoslavenske države. Boris Postnikov za Novosti nabraja što je sve u planu: od podizanja brončanog spomenika “Dolazak Hrvata na Jadran” pokraj autoceste A1 do znanstvenih skupova i igrokaza u vrtićima.

05.01. (08:00)

Banane, Nobelovci i Taylor Swift: samo nam je AI još falila

Postnikov: Godina za paćenje

Nebojša Slijepčević osvojio je Zlatnu palmu i Evropsku filmsku nagradu, propalestinski umjetnici borili su se protiv cenzure, Dalibor Matanić je kenslan jer je godinama uznemiravao kolegice, jedna banana dođe 6,2 milijuna dolara, umjetna inteligencija će nas možda izbrisati s lica Zemlje, a možda i neće, a nakon 149 koncerata na pet kontinenata, završava najunosnija svjetska turneja svih vremena: Eras Tour drmala je nacionalnim ekonomijama, dok su razni predsjednici javno molili Taylor Swift da svrati i u njihovu državu. Ovogodišnja dodjela Nobelovih nagrada zainteresirala je svjetsku publiku za prozu južnokorejske autorice Han Kang, a kulturnjaci koji su nas napustili su Steve Albini, Abdulah Sidran, Luko Paljetak, Paul Auster, Alice Munro... dok broj ubijenih Palestinaca – mahom civila, najvećim dijelom žena i djece – preći će brojku od 45 hiljada. Svejedno, tamo gdje se u kulturnom polju zgušnjava moć, nepogrešivo nailazimo na proizraelske stavove… Boris Postnikov za Novosti