Božinović je to lijepo napisao, tako da to ostane na papiru, on to možda stvarno i misli, i napisao je to kao zadatak koji treba ostvariti (u budućnosti), ali dosadašnja povijest od 1990. godine pa naovamo u Hrvatskoj – uglavnom – ne bi mogla potvrditi da su političke vrijednosti hrvatskog društva takve da su svi sigurni i jednako poštovani, bez obzira na etničku pripadnost.
Stvorila se nacionalna država, s nekim lošim praksama kao da smo tek pri kraju 18. stoljeća, u kojoj su se stalno isticali vječito nepogrješivi i neporočni Hrvati koji su u povijesti nevini uvijek bili nečije žrtve, s apoteozom tobože svetog hrvatstva koje se uvijek i oduvijek veže uz rimokatoličku vjeru i uz Kaptol, s praksom nacionalističke države u kojoj se, bez obzira na Ustav, bezočno revidirala moderna povijest kako bi se generacije uvjerilo u to da su u Drugom svjetskom ratu pravednici bili oni koji su ubijali i klali one koji im nisu pripadali, a tobože sve kao hrvatski domoljubi, rame uz rame s Adolfom Hitlerom i Benitom Mussolinijem.
I, konačno, vlast je jako dobro svjesna da je hrvatska politika posljednjih desetljeća javnim nastupima i kroz školstvo, kulturu pa čak i kroz znanost – uglavnom – koliko je to mogla, jer ne može se baš sve što se hoće, i uvijek ima i onih koji se opiru trendu i rade drugačije – odgajala hrvatske nacionaliste. Ako očekuješ da si odgojio „dobrog“ hrvatskog nacionalista pa i šovinista, razumno je zaključiti da će taj biti i rasist, manje ili više agresivan. A kad su nam strani radnici prijeko potrebni, to je onda problem. Zdenko Duka za Lupigu
