Primjerena posveta velikoj glumici.
Balašević nikako nije mogao biti moj izbor. Za njegove pjesme rođen sam ili prekasno, ili prerano. Estetski: slabo sam podnosio tu prezašećerenu sentimentalnost. Politički: već mi s nenavršenih četrnaest nikako nije odgovaralo njegovo “računajte na nas”, jer sam već nabavio “Dolgcajt”, prvi album ljubljanskih Pankrta, na kojem se na Balaševića referirala pjesma “Računite z nami”. Rugali su mu se, prevodili njegove sentimente, te još više kolektivne sentimente socijalističke Jugoslavije, u matricu totalitarnog zaglupljivanja… Ključne riječi, ključne fraze našega jezika nisu Krležine ni Andrićeve, nego su Balaševićeve. Naravno da to govori o nama, našem jeziku, i o onome od čega se on gradi i što se u njemu raspada i nestaje. Kakav svijet, takav mu i jezik. Ali meni se čini da bi ovaj svijet bez Đorđa Balaševića bio mnogo gori, strašniji i beznadniji, i da bi među nama bilo mnogo manje tih dobrih i prostodušnih ljudi. Onih kojima je Balašević sačuvao dušu. Onih koji bi ostali bez duše da njega nije bilo.
Tog 7. veljače 1998. premijerno je pred onih četrnaest hiljada ljudi zapjevao ovo (Sevdalinka). Da me je netko tad vidio, pomislio bi da sam poludio, da sam se, evo, rasplakao na Balaševića. Ne morate vi voljeti Miljenka Jergovića, ali posveta koju je napisao je sjajna.
Imam lošu vijest za nacionaliste. Đorđe Balašević nije umro. Nikad ni neće umrijeti. Živjet će dokle god će netko razumjeti ovaj NAŠ jezik i razmišljati na ovom NAŠEM jeziku. Jer kao što je odavno poznato, oni koji su za života bili bez mrlje na onoj ‘crtici’ između godine rođenja i godine smrti, kako je on sam jednom prilikom primijetio, takvi su ušli u besmrtnost. Pogotovo ako su bili pjesnici. A Đole je bio pjesnik. Štoviše, ne ‘običan’ pjesnik, već pjesnik koji je svoju poeziju svjetla znao itekako glazbeno obojati elegijom. Bio je neprikosnoven u tome. Znao je koje je svjetlo u nama, ali je znao i kakvi ga okovi vežu… – dosad najbolja posveta Balaševiću by Zoran Stajčić sa Ravno do dna.
New York Times izazvao je brojne kritike jer je u osmrtnici umjetnice Adele Morales posebno istaknuo činjenicu da je ona bila supruga pisca Normana Mailera, te da ju je on jednom prilikom u pijanstvu ranio nožem. Ljudi su komentirali kako taj događaj sigurno nije definirao njen život. Treba spomenuti i kako ovo listu nije jedina seksistička osmrtnica. Guardian