Ako ga još niste otkrili bacite oko i uho na YouTube kanal Poetski tren i uživajte u poeziji u sjajnoj interpretaciji Gordane Kovačić.
Nismo jednom svjedočili kako nam mimo oči mine čovjek za čije sve radove ili talente nismo ni znali, ili smo znali na razini kvizaške informacije, a ne i stvarne spoznaje. Znamo za njegov golemi doprinos novinarstvu, kao i hazarderstvu što ga je bespoštedno i prema sebi i drugima bio provodio u tom svojem do istine razgolićenom žurnalizmu, no znamo li za njegov redateljski rad u kazalištu i dramske komade što ih je bio pisao za teatar? Znamo li da je Predrag pisao i klasičnu poeziju koju ne čine parodije na već postojeće stihove? A baš ozbiljna poezija bila je prva pratilja Lucićeva i u njegovim kazališnim tekstovima. Ne samo da mu svaka replika ima blještavu pozlatu poetičnosti, nego je i u svoje i u neke tuđe radove nadopisivao čitave pjesme koje su davale živost samome komadu na pozornici. Poezija je Lucićevo sredstvo izraza, a dramatičnost okvir unutar kojega se ona pohranjuje. Novosti
Lijepa misao ruske pjesnikinje Marine Cvetajeve.
Čovjek je gostinjska kuća, svakoga jutra netko dođe. Radost, depresija, zloba, neko prolazno stanje… navraćaju poput
neočekivanih gostiju. Sve ih dobro ugosti! Čak i gomilu tuge koja ti kroz kuću projuri, odnese sav namještaj, ukaži dobrodošlicu, kao da je počasni gost. Možda te očistila za neku novu nasladu…
Stari pokvarenjak Charles Bukowski, trubadur iz prljavoga jarka i glasnogovornik podzemnog polusvijeta koji čine pijanci, kockari, kurve i književnici, danas je naširoko prihvaćen kao jedan od najistaknutijih američkih pjesnika druge polovice dvadesetog stoljeća, a može se pohvaliti i armijom fanatičnih obožavatelja kakva rijetko prati ljude od pera. Taj talent kod Bukowskog je uvijek bolje izbijao u poeziji nego u proznim djelima, a dokaze koji lako brane ovu tezu možemo pronaći primjerice u antologijskoj zbirci “Užici prokletih” koju je u prijevodu Damira Šodana prije deset godina objavio Profil. Ono što najviše upada u oči kad danas čitamo njegove stihove jest koliko se naglo svijet promijenio u četvrt stoljeća nakon njegovih posljednjih radova i smrti. Vremena su danas svakako pretjerano sanitizirana političkom korektnošću koja ne podnosi lako izravnost njegovog izričaja, pa su njegove misli ponekad suviše nelagodne za najnovije generacije čitatelja. Ravno do dna
Ne daj se Ines
Ne daj se godinama, moja Ines
drukčijim pokretima i navikama…
[expand trigpos=”below” title=”više” swaptitle=”manje”]jer još ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
imala si više ukusa od mene
tvoja soba divota
gazdarica ti je u bolnici
uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama,
po poklonima
pratila me sljedeceg jutra
oko devet do stanice
i ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
u večernjem sam odijelu
i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja,
ne daj se Ines
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda slucajno uz vruću rakiju
i sa svega nekoliko rečenica,
loše prikrivena želja
tvoj je način gospodje
i obrazi seljanke
prostakušo i plemkinjo moja
pa tvoje grudi, krevet
i moja soba obješena
u zraku kao narandža
kao narandžasta svjetiljka
nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39 kod Prković
pokisla ulica od prozora
dalje i sum predvecernjih tramvaja
lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
upotreba zajednicke kupaonice
i molim vas, ako netko traži.
Ne daj se Ines
Evo me ustajem
tek da okrenem ploču
da li je to nepristojno
u ovakvom času
Mozart Requiem Agnus Dei
meni je ipak najdraži početak
raspolažem s još milion nježnih
i bezobraznih podataka naše mladosti
koja nas pred vlastitim očima vara,
i krade, i napušta.
Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkazi večeru, prevari muža
odlazeci da se počesljaš
u nekom boljem hotelu
dodirni me ispod stola koljenom
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da će još biti mladosti,
ali ne više ovakve
u prosjeku 1938.
ja neću imati s kim
ostati mlad ako svi ostarite
i ta ce mi mladost
teško pasti
a bit će ipak
da ste vi u pravu
jer sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno
a ponovo počinje kiša,
kao što već kiši
u listopadu na otocima
more od olova
i nebo od borova
udaljeni glasovi koji se miješaju
glas majke, prijatelja, kćeri,
ljubavnice, broda, brata
na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla
s tom bjelinom
još malo šetnje uz more
i gotovo.
Ne daj se Ines![/expand]
Studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu i pjesnikinja Marija Dejanović dobitnica je ovogodišnje nagrade Goran za mlade pjesnike, dok je Goranov vijenac, nagradu za pjesnički opus i ukupan doprinos hrvatskoj književnosti ove godine pripala akademiku Tonku Maroeviću. 55. izdanje Goranovog proljeća, najstarije i najznačajnije pjesničke manifestacije u Hrvatskoj, održat će se od 20. do 23. ožujka u Zagrebu, Lukovdolu, Rijeci i Pazinu. Ovdje nekoliko pjesama Marije Dejanović. Novi list
“Poezija može biti i zabavna i duhovita. Isto tako, svatko i piše iz nekog svog razloga. Meni je poezija dnevnik. Imam slabo pamćenje, a kad zapišem pjesmu točno znam što sam mislila, za kog i zašto je nastala. Istovremeno kad dajemo poeziju van, dajemo utjehu ljudima da nisu sami… Nema srama i nema loše poezije, samo drukčije percepcije”, kaže Vedrana Pavlak iz Art Laba, neprofitne organizacije posvećene umjetnosti, u intervjuu za Dop Magazin.
“Većina recentne pjesničke proizvodnje na našim prostorima je kastrirana konformizmom, oportunizmom, željom da se što mimikričnije uklopi u zadani horizont očekivanja; svjesno ili nesvjesno ona uglavnom reproducira hegemonijske diskurzivne obrasce koji je povratnom spregom kao pjesništvo legitimiraju. Ukratko, riječ je dobrim djelom o pjesništvu lijepih duša, ugniježđenih u tople papuče očeva. To je pjesništvo koje ne riskira. A poezija mora biti bomba u jeziku”, kaže Marko Pogačar u intervjuu za Moderna vremena. Nedavno mu je objavljena zbirka pjesama Zemlja zemlja.
Treba nam što više periferije kako bi mogli raspoznati centar – o zbirci poezije sisačkog pjesnika Siniše Matasovića, koja ima "dobar građansko-participativni potencijal"