Nažalost, nikad od mene vjernika. Osim u pravi country, savršenu glazbu za ova kriva vremena. Živjeli!, piše Aleksandar Dragaš.
Od jučer do danas zaboravljena pjesma pregledana je više od 10.000 puta na YouTube kanalu, te je u 24 sati sa 46 tisuća skočila na 58 tisuća pregleda. Spot je snimljen u kinu Triglav, koje je bilo u Okićkoj na Trešnjevci, a danas je tu DM trgovina, pivnici Zlatni medo u Savskoj i na još nekoliko lokacija. Spot govori o dječacima koji su odrastali u vrijeme SR Hrvatske, da bi 90-ih odrasli u kriminalce. Pjesma je s albuma ‘Pobjeda‘ iz 1999. godine, čiji je izvršni producent bio Aleksandar Dragaš, tada iz Dancing Beara. Nikica Jelavić imao je 25 godina da dozna tko je autor te pjesme, jer nazvao je pogrešnog čovjeka, ako ga je uopće zbog toga zvao… Autor i glazbe i teksta je Mladen Subašić Suba iz Hladnog piva. No, iz tog doba se ne sjećam da je izravno itko iz benda spominjao da su dečki s Knežije bili inspiracija za tu pjesmu – kazao je Dragaš za Jutarnji.
Osnivač Factoryja Tony Wilson bio je uvjeren da će A Certain Ratio postati atrakcija poput Sex Pistolsa, što je bilo bizarno očekivanje, jer je ta grupa talila utjecaje Kraftwerka, Velvet Undergrounda, Wirea i Pere Ubua s funkom Parliamenta i Funkadelica, bez punk eksplozivnosti i socio-političke provokativnosti Johnnyja Rottena. To da itko zvuči tako svježe na diskografskom izdanju četiri i pol dekade poslije osnutka, graniči s nevjerojatnim. Balans Krautrocka, synth-popa, post-punka, art-rocka i white-funka, kakav precizno i minimalistički održavaju A Certain Ratio, mogao bi poslužiti kao školski primjer mlađim sastavima koje je producirao Dan Carey. Jutarnji
Shane MacGowan – čitajte njegove pjesme, ako boga znate! – jedan je od najvećih pjesnika poniklih na britanskom tlu nakon Shakespearea. Taj je pijanac zadužio britansku i svjetsku kulturu kao malo koji pjesnik u posljednjih dvjesto godina. Njegove pjesme i njegov duh kao da su naselile sve one mrtve duše engleskih i irskih mornara, sitnih lopova, krijumčara, ribara.. Nema pjesnika u britanskoj i irskoj popularnoj glazbi – osim možda Strummera i Duryja, ali oni su to činili na drukčiji način – koji je tako snažno upio i iz sebe, kroz trule zube, ispljunuo svo to nasljeđe potlačenih, poniženih i prevarenih iz velike, ali i surove povijesti domovine mu Britanije i otadžbine mu Irske. Povijest je to gladnih, žednih, pijanih, silovanih, poniženih, prebijenih i umrlih. O tome vam pjeva Shane, ali da bi se uhvatila sva ljepota njegova pjesništva, treba ga čitati jer pjevanje mu je već od nastupnog singla “Dark Streets of London” i prvog albuma “Red Roes For Me” bilo teško razumljivo…. Kaže Aleksandar Dragaš u tekstu prije pet godina, kada je Shane proslavio 60. rođendan, a Dragaš se prisjeća dva dana kada mu je bio domaćin u Zagrebu 1998. godine XXZ
Lana nas je već na ranim albumima naučila na ispovjedni ton, a “Did You Know That There‘s A Tunnel Under Ocean Blvd” najosobniji je u njezinoj karijeri. Doduše, svi su zbog billboarda okačenog u Tulsi u Oklahomi mislili da će njezin novi album biti “obračun” s njezinim bivšim momkom, ali umjesto osvete, kakvu su svi očekivali u svjetlu “osvetničkih” pjesama Shakire i Miley Cyrus, Lana je mislila na to da je taj billboard jedini koji je “okačila” u okviru kampanje za novi album. Lana se propituje gdje je “zapela” kao 37-godišnja žena, na pola puta između rođenja djeteta svoje sestre i smrti svoje bake. Aleksandar Dragaš za Jutarnji.
Aleksandar Dragaš hrvatski je kritičar čiji se tekstovi mogu čitati još od 1985. kad je njegov prvi članak objavljen u Poletu. U svojoj je karijeri švrljao po diskografskom uredništvu, bio je urednik Croatia Recordsa, novinarstvu, pisao je za Polet, Studentski list, Nedjeljnu Dalmaciju, Heroinu što sveukupno čini preko 3000 napisanih tekstova, organizaciji koncerata, no trenutno je najaktivniji u novinarstvu gdje viđen može biti kroz članke, recenzije, izvješća ili intervju koje piše za Jutarnji list. Svoj sam kritičarski stav uvijek više gradio na tome da ukažem ljudima na ono što mislim da je vrijedno da trebaju čuti, a možda bi im promaklo ispod radara. Danas je puno lakše ući u svijet glazbene kritike jer ima puno portala radara, no pitanje je koliko vi mlađi danas možete od tih portala biti plaćeni za tekstove koje pišete. Intervju donosi Muzika.hr.
Nešto je jako “staroamerički” u “novoj” americani grupe Big Thief. Bend je predvođen Adrianne Lenker, intrigantnom pjesnikinjom koja je konstantno u potrazi za promjenom, ali i smirenjem, propitivanjem sebe, ali i svoje okoline. “Love, love, love” jedna je od najljepših pjesama s novog dvostrukog albuma “Dragon new warm mountain I believe in you” – piše Aleksandar Dragaš. Jutarnji…
Sav prihod od prodaje ovog obimnog izdanja ide u dobrotvorne svrhe po izboru učesnika i to je lijepo, no unatoč tome ideja iza “The Metallica Blacklista” je na prvi pa i drugi pogled – luda. Čak i besmislena jer zašto bi itko na istome albumu slušao pet prerada “Hollier Than Thou”, šest “Enter Sandman”, sedam “Sad But True” i “The Unforgiven” ili dvanaest inačica “Nothing Else Matters”. No kad znamo povijest Metallice, obremenjenu i sudskim obračunima s fanovima radi piratskog downloadanja (kad još nije bilo streaminga) i grupne sense kod psihijatra (prelivene i u dokumentarni film), nenormalno bi bilo očekivati normalan “tribute” album kojeg su “organizirali” u svoju čast. Piše Aleksandar Dragaš za Jutarnji list
Na albumu “Long Lost” Lord Huron će pažljivije slušatelje podsjetiti na Fleet Foxes, no to je samo dio naravi tog sastava jer njihov zamaman glazbeni složenac sačinjen je od najfinijih sastojaka baroque i noir-popa, folk, surf, psihodeličnog i indie-rocka, americane, country & western glazbe – piše Aleksandar Dragaš. Jutarnji…
Aleksandar Dragaš za vrijeme korone nije mirovao, već je ostao dosljedan svom kanonu slušanja i pisanja o glazbi. O knjizi kao svojevrsnom hibridu kratkog dnevnog komentara, eseja, vinjete ili pak “pričice” (Rockmark), Velimir Grgić u recenziji za Ravno do dna kaže sljedeće: “Pjesme u doba korone” su Dragašev osobni glazbeni dnevnik, sučeljavanje čovjeka s izgubljenom mladosti i odjecima sveživotnog hedonizma, sudarenog s posljedicama izolacije kao otvaranja prostora za razmišljanje o prošlosti – i sve to kroz nostalgiju glazbene selekcije. Daleko od birtija u kojima je, kako sam piše, zapio najmanje jedan polovni BMW, Dragaš potvrđuje tezu da se u dobu kriza ljudi očajnički hvataju za poznato.
Bend je manje fokusiran, ali ne i nezanimljiv u traganju za estetikom rastegnutom od elektronike u stilu njujorškog synth-punk dua Suicide i avangarde a’la Tuxedo Moon do šansonijerskih nagnuća te koketiranja s pastoralnim folk-rockom i tjeskobnim post-punkom, piše Aleksandar Dragaš.