“Pismo Svetog oca Franje o ulozi književnosti u obrazovanju”, kako ga čita jedan Franjin čitatelj - Monitor.hr
18.08. (07:00)

Čitajte djeco. I to je to

“Pismo Svetog oca Franje o ulozi književnosti u obrazovanju”, kako ga čita jedan Franjin čitatelj

Odmah na početku Papa piše da je najprije htio pisati o ulozi književnosti u svećeničkom formiranju, da bi odmah zatim proširio temu i na sve druge koji se bave pastoralnim radom, ali onda je shvatio da su mu zapravo na umu svi kršćani. “Ono čime bih se želio pozabaviti jest značaj čitanja romana i pjesama na svačijem putu prema osobnoj zrelosti.”. Oni na koje se Franjo poziva, govoreći o pjesništvu i o književnosti, i u čijem djelu traga za jezikom, niti su pisci iz crkvenih klupa, niti pripadaju onome što bi se u duhu površne hrvatske pedagogije i propagande dalo nazvati piscima kršćanskog nadahnuća. Papa ne spominje pobožne teme. On vidno izbjegava tumačenje književnosti, ili općenito umjetnosti, kao pomoćnih crkvenih, obrednih, imaginativnih ili teoloških disciplina. Književnost iz perspektive njegova eseja nije nešto sporedno. Ona je bit – kaže Miljenko Jergović u svom osvrtu na neobičan Papin esej.


Slične vijesti

Danas (23:00)

Danas je usporavanje revolucionaran čin

Beck: Trebalo bi znati stati. Društvo koje mahnito juri postaje trulo

Znate tu sliku: dođete u poštu, banku, bolnicu, dućan, a tamo balansiraju s paketima, broje sitniš, nešto potpisuju, kopaju po ladicama, uzrujano razgovaraju na telefon, resetiraju fiskalnu blagajnu, lupaju po kompjutoru, traže olovku, uzdišu, viču, šapću, plaču i kroz staklo ili plastični virusobran pokušavaju shvatiti što hoće ova prekobrojna i suvišna osoba, to jest vi, koji ste došli samo da im dodatno zagorčite ovaj prokleti dan, piše Boris Beck za Večernji. Ja sam u zadnje vrijeme počeo primjenjivati sljedeću taktiku – kažem „Samo polako, kod mene nema žurbe.“ To, naravno, nije istina, jer kao i svi drugi kasnim sa svime, a i sve sam sporiji s godinama, no ovi tamo iza pulta ili kase to ne znaju, a zapravo ih nije ni briga. Oni su samo čuli da neću na njih vikati, neću lupkati po staklu, neću psovati i tražiti šefa.

Nećete vjerovati kako tih par neiskrenih riječi djeluje na ljude. Momentalno stanu, opuste se, pogledaju me duboko i ozbiljno da provjere nisam li opasni luđak, ali ja to mirno izdržim, spokojno stojeći i smiješeći se. Društvo koje mahnito juri, sastavljeno od ljudi nasilno lišenih samoće i slobode koju bi u njoj našli, postaje trulo, zatrovano servilnošću, ogorčenjem i mržnjom. Cijeli tekst donosi Narod

Jučer (17:00)

Rudarske kronike

Gudžević: Riotinto i Rio Tinto

Rio Tinto je britanska rudarska kompanija za koju oni što se bave zaštitom životne sredine tvrde da je zločinačka. U Španiju je došla 1873. i ondje načinila trajnu stravu u krajoliku i u dušama ljudi koje je izrabljivala kao rudare. Petnaest godina nakon uzimanja mjesta Riotinto, izbila je protiv kompanije Rio Tinto najveća ekološka i socijalna pobuna, u kojoj je, da bi je suzbila, Španija poslala vojsku na pobunjenike i pobila njih stotinu. Rio Tinto je i poslije toga svuda ostavljao pustoš. Jedan od primjera za ovu je današnji krajolik napuštenih rudnika po imenu Rio Tinto (Crvena rijeka) koja je nekada bila rijeka, i u njoj je bilo ribe, danas su u njoj samo mikroorganizmi. To je i danas ista firma o kojoj je predsjednik Srbije Vučić više puta izjavio kako ne može prežaliti što joj nije dopustio kopanje litija u Srbiji 2021, pa iz te neprežaljenosti sad hoće da je zove da kopa. Sinan Gudžević za Novosti.

Prekjučer (16:00)

Naše je bolje

Jergović: Emmanuel Macron i hrvatska slika švercera koji naokolo prodaje iPhone 15 bez aplikacija

Danima nakon što je Emmanuel Macron u Beogradu predao domaćinima prometne dozvole za dvanaest novih Rafalea, u hrvatskim medijima čitamo i slušamo kako srpski Rafalei, za razliku od hrvatskih Rafalea, ne valjaju ništa. Natječu se vojni eksperti i aktivni generali tko će teže obezvrijediti ono što su Srbi kupili. Jedan kaže da oni time ne znaju letjeti, a kako nisu u NATO-u, nema ih tko naučiti. Drugi to objašnjava ovako: “Ja ću vam reći da ja imam iPhone, znači da bi ga koristio u potpunoj konfiguraciji, moram imati sve na njemu dostupne aplikacije. Ja imam dostupne na svom iPhoneu sve dostupne aplikacije jer sam članica NATO-a. Međutim vi, vi ste naručili novi takav iPhone, ali nemate dostupnost tih aplikacija jer niste članica NATO-a.” Biva, Macron neće Srbima dati aplikacije, pa Srbi bez Google maps, iMovie i Flightradar, te tko zna čega još, u svojim Rafaleima neće moći izaći ni na internet. U svakom slučaju, i za Hrvatsku, i za Srbiju, možda bi mnogo isplativije bilo u simbolične ratove ulaziti sa simbolima koji su manje skupi, a možda su efikasniji. Miljenko Jergović za svoj blog.

Prekjučer (09:00)

Delikatna tema

Basara: Spuštanje meke zastave

Nedugo po izbijanju ukrajinskog pičvajza, otresitije majke geopolitičke invencije su najavile ponovno spuštanje famozne „gvozdene zavese“ i rascep sveta na dve (nejednake) polovine, od kojih svaka tvrdi da je carstvo slobode i prosperiteta, a da je ona druga zona sumraka i propasti. Ovog drugog što se tiče, obe na krv i nož zavade stranke su u pravu. Ali to je metafizički, ne geopolitički problem. Meni lično uvođenje aplikacija za ulaz – i naplata ulaska u EU – liči na spuštanje meke gvozdene zavese, koja – ako se drugačije naredi – očas posla može postati mnogo tvrda. I tako mic po mic dođosmo do „goruće“ teme naše današnje kolumne: đe smo mi tune?

Po običaju – za koji se može reći da je tradicija – zasad nismo ni tamo ni vamo, dakle u poziciji neodrživoj na duži rok. To znaju i vrapci. I uopšte im nije do smeha. Sledeće pitanje – koje će još više zabrinuti vrapce – jeste: đe ćemo biti? Ako budemo dosledni svetloj tradiciji ufarničkog srljanja u pičvajze – a ne vidim naznaka da će se odstupiti od tradicije – naći ćemo se iza (u mojoj opciji) lošije strane zavese. Svetislav Basara

Ponedjeljak (14:00)

Nema mjesta za centar

Starešina: Poučak pobjede desnih i lijevih rusofilskih ekstremista na izborima u njemačkoj pokrajini

Ultradesni AfD i ultralijevi Savez Sahre Wagenknecht (BSW) zajedno sa svojom ishodišnom strankom Ljevicom (Die Linke) s osvojenih 62 posto glasova postali su novi politički mainstream u njemačkoj pokrajini Tiringiji. Uz to su stranke aktualne vladajuće koalicije doživjele potpuni debakl: Scholzov SPD jedva je ušao u pokrajinski parlament (šest posto), a Zeleni (četiri posto) i Slobodni liberali (jedan posto) prestali su biti parlamentarne stranke. Od političkog rezultata ovih izbora još je važniji onaj geopolitički: Vladimir Putin ima debelo većinski paket dionica u upravljanju Tiringijom (62 posto). Jer i ultradesni AfD i ultralijevi BSW i Die Linke stranke su izrazito proruske orijentacije. Izborni rezultati iz Tiringije sigurno se neće doslovce preslikati na savezne izbore, osobito u zapadnim njemačkim pokrajinama. Ali dodatno će ojačati nepovjerenje prema starome političkom establišmentu. Višnja Starešina za Lider.

Nedjelja (20:00)

A taman ti bude žao što više nema onih starih obrazovnih metoda, "iza uha"

Beck: Pomozimo djeci da prođu što zdravija kroz ludnicu zvanu hrvatsko školstvo

U kakvu školu šaljemo djecu u ponedjeljak? Očekivat će se od njih, a i oni će očekivati od sebe, da prođu s odličnim uspjehom. Dapače, toliko imamo superodlikaša, da djeca smatraju da su prošla s pet, samo ako imaju sve petice – i jedna jedina četvorka izaziva osjećaj neuspjeha. Roditelji su tu da ih poguraju u tom smjeru, a ako mladež zakaže, da interveniraju osobno u školi: udarcima, prijetnjom oružjem ili telefonskim pozivom s visokog, pa i najvišeg mjesta. Piše Boris Beck za Večernji list. Djeca idu u školu u kojoj profesori i učitelji nemaju autoritet. Ocjene im mijenjaju političari i nadležno ministarstvo, a i očevi to nastoje vikanjem i šamarima. Takva ih škola odlično priprema za svijet u kojem ionako nema autoriteta, pa su nastavnici lijepo izjednačeni s policajcima, svećenicima ili liječnicima. Narod

Subota (18:00)

Iduća pomrčina Sunca u znaku lava je za dvije godine, tako da budete spremni

Dežulović: Hororskop

Na nezajažljivom kapitalističkom zapadu tragedija poput one sa ‘Heraldom od Free Enterprise’ dogodi se nakon što kompanije zanemare upozorenja i na kraju uvedu promjene tek nakon gubitka života. Kod nas, međutim, slične katastrofe poput pada pramčane rampe na Jadrolinijinim trajektima događaju se unatoč prethodnim incidentima i upozorenjima, pa su upozoravajući znakovi postali vidljivi tek nakon što je tragedija već odnijela živote. Čini se da tragedije, na našem neuređenom tržištu, ne dolaze samo zbog ignoriranja problema, nego i zbog kasnijeg reagiranja. Sukus je nove kolumne Borisa Dežulovića, za Novosti.

Petak (09:00)

Termin za pregled vam je šest mjeseci, ali ako želite promijeniti spol, to možete već idući tjedan

Beck: Zdravstvo nam se lijepo unaprijedilo, ali od državnog zdravstvenog osiguranja nikakve vajde

Zbog nekih boljetica u zadnje sam vrijeme obišao dosta zdravstvenih ustanova, i mogu vam reći da se mnogo toga unaprijedilo. Recimo, zbog zaštite podataka, više se ne deru u hodnik; “Beck!”, kao da svi moraju znati kako se zovem i da sam bolestan, nego se lijepo i kulturno na ekranu pojavi vaš broj, A72, i iz prenatrpane zajedničke čekaonice odete do laboratorija gdje čekate dok netko iznutra ne vikne: “Beck!”, piše Boris Beck za Večernji list. Ali i to je bolje nego da prozivaju po bolestima, pa viknu: “Sifilis!”, a postariji gospodin ustane sa stolca, ili viknu: “Stidne uši!”, a plavokosa gospođica pocrveni i zakrije lice fasciklom.

Dapače, organizacija je tako savršena da vam pošalju na e-mail obavijest da ste naručeni u 7:08, pa kad tamo dođete u to vrijeme, čak i koju minutu ranije, vidite red koji vijuga iz klinike sve do bolničke kuhinje pred kojom sjede tri gladne mačke.

Nakon pola sata čekanja osjećate se prokušano i moćno kao veteran ukrajinske obrane, i s nadmoćnim smiješkom promatrate gospodina koji naivno zaobilazi red, misleći da ga se ne tiče, i samouvjereno dolazi na šalter po broj. Nekoliko mu puta moraju ponoviti da mora čekati kao i drugi, jer ne može shvatiti da nešto tako važno kao e-mail može biti besmisleno. Cijeli tekst prenosi Narod.

05.09. (23:00)

Više nema ljepote na ovome svijetu

Jergović: Alain Delon, smrt muškarca koji je bio tako lijep da se nije mogao ostvariti kao razbojnik

Ovako bismo jednom trebali započinjati priču: zbilo se to onoga ljeta kada je umro Alain Delon. Jer on je, ne zaboravimo, bio posljednji čovjek na zemlji čije je ime i prezime bilo sinonim muške ljepote. Apolon našega vijeka. A iz samog imena njegovog, Francuzi ga pišu Alain, u šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, potekli su i u jeziku se odomaćili svi jugoslavenski Aleni. Danas će govoriti da nije bio veliki glumac. Naravno, bio je toliko lijep da se u njega teško gledalo. Sudbina je to mnogih njegovih kolegica. I pritom, bio je žrtva Viscontijevih erotskih manipulacija i zloupotreba. On ga je gledao okom znalca, i od njega je zauvijek načinio seksualni objekt. Istina je, međutim, da je Alain Delon – pored kojekakvog smeća – snimio nekoliko raskošnih remek-djela europske kinematografije. A glumio je uvijek ono što su mu dali da glumi. Dok je većina frajera nastojala biti ljepša i šarmantnija nego što zaista jest, on je, da bi ga se ozbiljno shvatilo, morao ubiti svoju ljepotu. A takvo što ne ide. Samo vrijeme, a možda i ljudsko zlo i pokvarenost, mogu naškoditi ljepoti. Miljenko Jergović za svoj blog.

03.09. (21:00)

Ono kad te zaustave na granici i ispituju kao da je sat povijesti

Andrassy: Šutnja je koncept koja je polagano u izumiranju

Vjerojatno ste barem jednom naišli na video sa zagrebačke špice (pauza da povratite ako vam je potreba) u kojem su zvijezde slučajni – iako sve češće i namjerni – prolaznici koji odgovaraju na pitanja osobi sakrivenoj iza mikrofona i kamere, a koji ponekad postanu predmet sprdnje, pa i ljutnje. Predmet ljutnje postaju i ljudi – najčešće influenceri – koji najviše na svijetu vole odgovarat na pitanje koliko zarađuju, potpuno neokrznuti idejom da su pitanja o prihodima van javne službe nepristojna, još manje okrznuti onom da je neukusno svoje tisuće (o kojima često lažu, ako ne nama, onda sigurno poreznoj) javno spominjat u državi u kojoj su mnogi u stotinama. Ono što je primarno, barem u mojim mislima dok gledam njihove izjave i usput čitam komentare koji su kombinacija sprdnje i bijesa je pitanje koje stane u jednu rečenicu: “Znaju li ovi ljudi da NE MORAJU odgovorit na pitanje?” Andrea Andrassy za Miss7