Petar Štošić: Je li vrijeme da otkažemo kulturu otkazivanja? - Monitor.hr
28.03.2021. (19:30)

Je li utjerivanje pravde sloboda?

Petar Štošić: Je li vrijeme da otkažemo kulturu otkazivanja?

Posljednjih nekoliko godina otkazan je ili se pokušalo otkazati, iz ovog ili onog razloga, niz “problematičnih” javnih ličnosti, od političara do glumaca i profesora – bilo izbacivanjem s društvenih mreža, otkazivanjem televizijskih emisija, filmova, knjiga, političkih i profesorskih pozicija ili s drugih radnih mjesta. Ipak, čini se da se posljednjih mjeseci taj trend ubrzao, na meti otkazivanja našli su se i spomenici davno umrlim javnim ličnostima, klasični filmovi i serije, knjige, pa čak i likovi iz crtanih filmova – piše Indexov Petar Štošić posljednjim takvim slučajem, propitivanjem Meštrovićevog spomenika indijancima u Chicagu.


Slične vijesti

Danas (11:00)

'Trideset godina je prošlo od rata, a oružje nam i dalje ubija djecu'

Jokić: Eksplozija na tulumu u Kninu naš je zajednički poraz

‘Večerat će selo u mraku’, objavio je na društvenoj mreži jedan od sudionika kninske zabave. Uz cigarete i pepeljaru, na fotografiji se nalaze gotovo puna boca viskija, pivo i ručna bomba koja će nedugo potom biti aktivirana. Simbolička je to slika života i zabave koji se mladima dočaravaju kroz glazbu koju slušaju na YouTubeu, videoisječke koje gutaju na Tik-Toku i lažne idealne živote na Instagramu. Na toj fotografiji i ručna bomba ima svoje mjesto jer ona je dio instant egzistencije u kojoj statusnim simbolima pokazuješ tko si i dokazuješ koliko vrijediš. Viskijem dokazuješ da nisi papak da piješ što sirotinja pije, a bombom da si jak i da ti nitko ništa ne može. ‘Uspjeh u životu’ preko noći i u mraku. Kakvo smo to društvo (postali) da nam se mladi ljudi umjesto ljubakanja po sobama, nespretnog plesanja i glasnog smijanja dobacuju ručnom bombom iz davnog rata? Boris Jokić za tportal

Jučer (20:00)

Kronika točnih predviđanja i promašaja

1000 brojeva Lidera – što se promijenilo od pokretanja ovog poslovnog tjednika na svjetskoj političkoj sceni

Kada smo počinjali, Angela Merkel tek je postala nova njemačka kancelarka, Vladimir Putin već je preuzeo sve konce u Rusiji, ali Zapad ga je doživljavao kao nužnoga ekonomskog stabilizatora bivše velesile s ponešto čvršćom, obavještajno treniranom rukom. Recep Tayyip Erdoğan postupno je učvršćivao vlast u Turskoj promičući islamističku agendu s pomoću neoosmanskog projekta. Na Zapadu su njegov islamizam doživljavali kao pjesnički izričaj, a njega kao političkog saveznika na Balkanu, osobito u BiH. Kina je zahvaljujući globalnoj liberalizaciji tržišta gotovo neopaženo ekonomski grabila naprijed, postajući povlaštena poslovna partnerica vodećih zapadnih zemalja. EU je postao pionirski projekt stvaranja postmoderne naddržave, EU federacije.

Dva desetljeća poslije globalistički je projekt mrtav. Kina je posvuda. Putin je u Ukrajini, ‘ruski svijet‘, ali i regionalni ‘srpski svet‘, teži ekspanziji. Iran nastoji preuzeti kontrolu nad Bliskim istokom. Erdoğan kontrolira sigurnost Europe. Politika Angele Merkel pokazala se kao jedan od najtežih europskih promašaja. Zapad predvođen SAD-om nastoji se oporaviti od poraza u vlastitoj igri i ostati jači partner u novoj velikoj utakmici protiv ojačalog i sve ujedinjenijeg Istoka. Hrvatska je, u posljednji trenutak, ipak uspjela prijeći na zapadnu stranu, onu na kojoj jedino ima perspektivu… Nakon tisuću brojeva Lidera i kolumni Višnje Starešine…

Jučer (19:00)

Satira satire

Dežulović: Bilježnica Viktora I.

Onda je nekidan onaj ludi Kokan Mladenović za četrdeseti rođendan Robija K. u Hrvackom narodnom kazalištu u Splitu napravio predstavu “Robi K.: Crvenkapa je mrtva”. U predstavi “Robi K.: Crvenkapa je mrtva” malo sam zajebavao tatu i mamu, učiteljicu Smilju i rulju iz razreda, plus sam malo zajebavao Partiju, vojsku, državu i ostale svetinje našeg naroda i narodnosti. Ostale svetinje našeg naroda i narodnosti su na primjer sve što je Hrvatima sveto, a Robi K. je otvoreno omalovažavao žrtvu Vukovara, rugao se s Gospom iz Međugorja, vrijeđao nacionalne vrijednosti, osjećaje hrvatskog naroda i temelje moderne Hrvatske, sprdao s Domovinskim ratom… To nisam rekao ja, nego su to rekli barbe iz Domovinskog pokreta. Domovinski pokret je mala Partija, nešto kao velika Partija, samo gluplja. Boris Dežulović za Novosti.

Prekjučer (19:00)

Ja čujem samo pucanje medijski prenapuhnutog balona

Jergović: Vili Beroš smo svi mi ili Vili Beroš nije ni on sam

Publika se to ovih dana pita, i opet se jednako ogleda i zrcali u Viliju Berošu kao prije četiri godine. Samo što on sada više nije junak i pravednik, on nije velikodušni rukovoditelj jedne diktature koja je provođena za naše dobro (a koja to diktatura, da prostite, nije provođena za naše dobro?), nego je on najednom postao utjelovljenje općeg zla i razbojništva. Prije četiri godine, ili do jučer, reklo bi se: Vili, to smo svi mi! A sad Beroš nije baš nitko od nas! Događa se to i događalo se mnogo puta u bližoj i daljoj povijesti, ali je važno da dva iskustva i dva saznanja međusobno budu povezana sjećanjem. A čim su sjećanjem povezana, na putu smo da shvatimo da nijedno od ta dva iskustva nije autentično i istinito. I da su oba opasna po zajednicu i svakog pojedinačno.

U Berošu smo se i prvi, i drugi put zrcalili isključivo kao neslobodni ljudi. U vrijeme epidemije stvar je trebala biti relativno jednostavna i krajnje racionalna: treba se štititi medicinskim maskama, jer one čine zid uzročnicima bolesti; treba se cijepiti, jer je cjepivo način da se prevari bolest. I tu bi morala važiti ista pravila za sve, barem dok svi posjedujemo slično koncipirana fizička tijela. Duše s time nemaju veze. Pa prema tome, samozvani gospodari ljudskih života, među liječnicima, političarima ili duhovnicima, nemaju prava da provode diskriminaciju. To je akt nasilja, koji se ne razlikuje pretjerano od nasilja u kojem je Vili Beroš sudjelovao u sljedećoj svojoj medijski prezentiranoj pojavi. Zašto nam se to prvi put sviđalo, a sad nam se ne sviđa? Miljenko Jergović za svoj blog.

Prekjučer (09:00)

Pitajmo faktologa

Beck: Ne, bivši ministre, slučaj preplaćivanja opreme mediji nisu prikazali lošijim nego što jest

Prije nego je detonirana ručna bomba na tulumu u Kninu, netko ju je snimio i objavio na Instagramu, a mediji su fotografiju prenijeli, ali uz intervenciju. Zelena konzerva piva i kockasta boca žestice između kojih se bomba smjestila, bile su zamućene da ne bi to bilo shvaćeno kao marketing. To je naša svijest: iako se i kroz zamućenje jasno vidi da su to Heineken i Jack Daniel’s, netko je smatrao da to treba prikriti; no bombu nisu zamutili, i jasno su napisali da se radi o modelu M-75 – piće jest opsceno, ali oružje nije, piše Boris Beck za Večernji list. Srećom taj se medijski refleks nije uključio kad je Vili Beroš izašao iz zatvora s knjigom, pa smo jasno vidjeli da je deset dana u samici čitao Faktologiju, a jasno se vidjelo i ime izdavača, VBZ. Knjiga ima 374 stranice i može je pročitati samo čovjek u samici. Počinje s logičkom greškom.

Oni koji više znaju o javnim nabavama od mene, kažu da se preko medicinske opreme zamrači najviše love, čak se ni u cestogradnji ne mrkne koliko u zdravstvu. Ako sada napišem da u Hrvatskoj postoji šef carine koji je u stanju držati reagense za bolnice sve dok im ne bi istekao rok trajanja, osim ako mu ne bi dali mito, zar to medij daje lažno lošu sliku ili je riječ o nečovjeku i monstrumu, koji nije ništa manje ubojica od onoga u Kninu što je mladima dao bombu? Narod

Subota (19:00)

Predstava u predstavi

Jergović: Uloga Gordana Jandrokovića i HDZ-a u životnom djelu Gertrude Munitić

Ovogodišnja dodjela nagrada hrvatskog glumišta podsjetila nas je na najcrnje devedesete. Kazalište je pretvoreno u HDZ-ovu stranačku pozornicu, po kojoj su se uz Jandrokovića kretali HDZ-ova ministrica kulture i stranačka aktivistica Nina Obuljen-Koržinek, HDZ-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, stranačka činovnica i stranački kadar u diplomaciji Iva Hraste Sočo, koju su po gubitku izbora postavili na mjesto svoje intendantice Hrvatskoga narodnog kazališta. Cijeli ovaj događaj je, naravno, imao svoj politički smisao: sat i pol promidžbe za Vladu i njezina svekolika dostignuća. Stranačku agitaciju pred predsjedničke izbore, ali, možda još i više od toga, strateško prikrivanje mafijaško-ministarske afere s Vilijem Berošem – Malim, Hrvojem Petračom – Tatom i Ivanom Turudićem – Turud kadijom, u glavnim ulogama. Je li taj svijet zbilja ne zna u čemu sudjeluje i što to radi? Ili znaju, ali se nadaju da drugi to neće znati? Ili naprosto žive tako što kao građani igraju više uloga odjednom, a u svakoj od njih, između ostalog, zastupaju različita uvjerenja. Miljenko Jergović za svoj blog

Subota (13:00)

Native intervju

Ivančić: Fama i reklama

Intervju s Draganom Primorcem je – manje zbog sadržaja, a više zbog ambalaže – podigao buru u čaši vode, jer je organizacija Gong izrazila sumnju da se radi o “prikrivenoj promociji” koja, “osim što nije dozvoljena, može dovesti u zabludu građane i građanke, narušiti fer izbornu utakmicu i oslabiti povjerenje građana u medije”. Ključni argument nađen je u činjenici da “životni intervju” nije sačinila i potpisala novinarka, već marketinška službenica.

Intervencija Gonga utoliko istovremeno promašuje loptu i pogađa suštinu. Nije pravi problem u tome što predsjednički kandidati nemaju isti tretman u novinama, već što isti tretman imaju radovi novinara i marketinških službenika, što je dakle ukinuta razlika između profesionalnog informiranja i profesionalnog oglašavanja. Ne radi se više o prikrivenome promoviranju, nego o otvorenom reklamiranju. Uz usputnu napomenu: ako za reklamu nije dat novac, ne znači da ona nije – ili da neće biti – plaćena, u odgovarajućoj formi i valuti.

Teško da postoji struka koja s više entuzijazma i dosljednosti od novinarstva korača prema samolikvidaciji. Izgleda da ništa ne može omesti to časno putovanje. Suicid je naša sudbina i naša budućnost – kao da poručuju žurnalisti – gledajte s koliko žara pilimo granu na kojoj visimo… Viktor Ivančić za Novosti.

Petak (23:00)

Sloboda izbora (osim ako se tebi ne sviđa)

Andrassy: Napori se ulažu u zabranu tuđeg prava na izbor koji u većini slučajeva nema veze s ljudima koji ga pokušavaju ograničiti

Reći će neki da je to nedopustivi zločin koji zaslužuje bit kriminaliziran, a ja se pitam je li ljudima jasno da “pravo” na siguran pobačaj ne znači “TI MORAŠ pobacit”, nego ga samo dopušta kao dio nečijeg osobnog odabira. Ako pogledate komentare na društvenim mrežama, čini se da neki misle upravo to, a čini se i da misle da dostupan pobačaj znači da će žene prekidat trudnoću jednakom dinamikom kojom inače odlaze na farbanje izrasta – jednom mjesečno, onako usput, da se malo srede i provesele.

Misle neki i da dostupan pobačaj znači da će ga žene koristit umjesto kontracepcije, a misle i da je to nešto što shvaćaju vrlo olako – sebi za dušu, a usput i namjerno u inat drugima. “Ja ne bih nikad” – ne bih ni ja, ne ovih dana, ali da sam ostala trudna s 19, moguće je da bih odlučila da nije vrijeme. Ne mogu tvrdit, nisam bila noseča s 19, ali da jesam, bilo bi mi drago da sam imala izbor. Zabrana bi samo povećala broj osmrtnica mladih žena koje su umrle u mukama jer je netko, umjesto da se bavi hrpom već rođenih ljudi kojima treba pomoć, odlučio gospodarit tuđim maternicama. Najčešće su to, nažalost, oni koji ih nemaju. Andrea Andrassy za Miss7

Petak (15:00)

Lopta je okrugla, a šahovnica u srcu

Dežulović: Make Croatia great again

Teško, naime, da postoji češće izgovoreno predizborno obećanje i češće korišteni predizborni slogan od onoga konfekcijskog i generičkog “predsjednika koji ujedinjuje”, odnosno “predsjednika svih građana”. Sve od prvog, Franje Tuđmana, “predsjednika za predsjednika”. preko narodnog predsjednika Stipe Mesića i predsjednika intelektualca Ive Josipovića, pa do prve predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, nije bilo nijedne i nijednoga koji se u svojim plamenim govorima nije najavljivao kao “predsjednik svih građana”. “Predsjednik svih građana” nije pri tom samo izlizana predsjednička mantra, nešto poput “tako mi Bog pomogao”, već štoviše i sama ustavna dužnost predsjednika Republike, koji po članku 94. Ustava “predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku”.

I kad neki kandidat pred predsjedničke izbore svečano objavi kako će, “bude li izabran, biti predsjednik svih građana Republike Hrvatske”, to je potpuno isto kao da je svečano obećao kako će, “ukoliko ga izaberu, biti predsjednik Republike Hrvatske”. Točno tako naši predsjednički kandidati zvuče kao stoperi i halfovi naše nogometne reprezentacije i klubova slavne HNL, koji prije utakmice u novinarske mikrofone svečano, ekskluzivno i senzacionalno obećavaju kako će “dati sve od sebe” i “ostaviti srce na terenu”. Boris Dežulović za N1.

Četvrtak (09:00)

Čestitke i sretno!

Šajatović: Slavimo tisućiti Lider, spremamo se za sljedećih tisuću

Umjesto retrospektive, Miodrag Šajatović se za ovakvu jubilarku odlučio za pogled u budućnost: Umjetnu inteligenciju doživljavamo kao protivnika nas novinara – ljudskih bića. Ali ako je ne možemo eliminirati, treba je pretvoriti u saveznika. Kad se malo izvježba, neka AI piše jednostavnije forme. Izvještit će se i u pisanju članaka. Ali ono što, vjerujem, još dugo neće uspjeti, to je ljudsko uočavanje i prenošenje emocija. Vrijeme je za veliki povratak reportaža! ‘Potjerati‘ novinare na teren. Emocije su ključna riječ, jer nema biznisa bez strasti. Ni novinarstva.