Pet sadističkih redatelja koji tretiraju glumce poput smeća - Monitor.hr
15.03.2016. (22:16)

"You Can’t Scare Me. I Work For James Cameron"

Pet sadističkih redatelja koji tretiraju glumce poput smeća

Tijekom snimanja filma American Hustle redatelj David O. Russel se toliko derao na glumicu Amy Adams da je morao reagirati inače vrlo temperamentni i problematični Christian Bale, piše Salon i donosi listu pet aktivnih i hvaljenih redatelja koji tretiraju glumce poput smeća. Slavnu ali perfekcionizmu i sadizmu sklonu petorku osim Russela čine još David Fincher, Lars Von Trier, Oliver Stone i James Cameron.


Slične vijesti

19.11.2023. (14:00)

Ocjena 5 od 10, ali dajte ga pogledajte

The Killer (2023) – Fincherov ćorak

Vjerojatno nitko ne voli svoje likove manje od Davida Finchera. Bilo da je riječ o serijskim ubojicama (“Seven“, “Zodiac“, “The Girl With the Dragon Tattoo“), frustriranim suprugama (“Gone girl“) ili osnivačima društvenih mreža (“The Social Network“), teško da ćete u njegovim filmovima pronaći pozitivnu osobu, točnije više sreće biste vjerojatno imali i u Saboru . Ta lepeza suspektnih persona Fincheru kroz svih 30 godina njegove karijere služi kao platforma za njegove brutalno cinične i nihilističke stavove kroz koje detaljno i nimalo ugodno secira sve pore društva. Iako ostaje dilema je li ovo najslabiji film Fincherove karijere, ili je to ipak “Panic Room,“ to ne znači da “The Killer” nije vrijedan gledanja, jer unatoč brojnim manama teško ćete pronaći autora s čišćom mizanscenom, elegantnijim kadrovima i urednijem tempom. Ravno do dna, tema i na Forumu.

15.11.2023. (14:00)

Šteta za Fassbenderov povratak

Fincherov The Killer ima dobrih dijelova, no ne nudi ništa novo

Prije par dana na Netflix je napokon stigao dugoočekivani film The Killer, redatelja Davida Finchera s Michaelom Fassbenderom u glavnoj ulozi. Riječ je o napetom trileru o plaćenom ubojici koji ulazi u opasnu borbu nakon neuspjelog posla. Film se ne čini kao djelo renomiranog redatelja, nego više kao debitantski film u kojem zadatak kao da nije shvaćen ozbiljno. Određeni elementi filma ga spašavaju od totalne propasti, poput glume, kamere, scenografije i intenziteta kojeg jedan triler mora imati. Međutim, postavlja se pitanje donosi li Fincher išta svježe tom žanru? Postoji malo toga iz filma što publika već nije vidjela. Journal

21.03.2021. (00:30)

Retrospekcija ususret Oskarima

Njegić: ‘Soba panike‘: Finch… Finch… Fincher, sjećamo se starijeg filma novopečenog oskarovskog favorita kojim je zaslužio titulu najdostojnijeg nasljednika ‘majstora napetosti‘

Općenito rečeno, “Panic Room” je jedna prilično realistična napetica, koliko god bila filmična i trilersko-strateški “iskalkulirana” (kćerka dijabetičarka s inzulinom izvan sobe panike, majčin mobitel posijan ispod kreveta), a “(bes)tjelesnost” kamernog pristupa s pripadajućom tehnologijom Fincher suprotstavlja opipljivo kompleksnijoj psihologizaciji naizgled jednostavno skiciranih likova tijekom napete igre šaha ili mačke i miša od koje se znoje gledateljevi dlanovi. Piše Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju

06.12.2020. (09:30)

Fincher ispravlja krive Drine

Je li David Fincher konačno snimio film za koji će dobiti davno zasluženog Oscara?

“Mank” se nesumnjivo ubraja u kategoriju sjajnih ostvarenja, no zašto mu onda odričem šanse za Oscara? Zato što ga je dosta teško pratiti ako niste strasni filmofil ili povjesničar filma. Uzmite samo jednu od prvih scena u kojima se Mank našao u Hollywoodu: u sobi za scenariste uz Charlesa Lederera nađu se George S. Kaufman, Charles MacArthur, pa i sam Ben Hecht. Uskoro će zatim scenama prodefilirati Joseph von Sternberg, David O. Selznick i Irving Thalberg, a Wellesov (nepotpisani) pomoćnik John Houseman (Sam Troughton) dobit će puno više prostora od samog Orsona. Fincher, međutim, tako vodi priču, prema filmskim veličinama nema previše obzira ako nemaju dramski značaj u odnosu prema Manku, dostatno je samo znati da je potonji došao u Hollywood jer je čuo da se tu kao scenarist bolje zarađuje nego pisanjem kazališnih kritika i drama u New Yorku. Piše Nenad Polimac za Jutarnji list