Pavičić: Kako je propao srpski nacionalni projekt ‘Dara iz Jasenovca‘ i kakve to veze ima s Hrvatima - Monitor.hr
14.02.2021. (12:00)

Filmske tragedije

Pavičić: Kako je propao srpski nacionalni projekt ‘Dara iz Jasenovca‘ i kakve to veze ima s Hrvatima

Ove srijede američka je filmska akademija objavila širi popis filmova koji će konkurirati za ovogodišnjeg Oscara za strani film. Na tom se popisu – također očekivano – nije našao film “Dara iz Jasenovca”, epski spektakl o ustaškom genocidu na bosansko-krajiškim Srbima koji su snimili redatelj Predrag Antonijević i scenaristica Nataša Drakulić. Činjenica da se “Dara” nije našla na široj listi AMPAS-a, naravno, nije iznenađenje ni za koga tko iole poznaje art-filmsku scenu. Svakom tko iole poznaje film bilo je jasno da srpski kandidat i nije imao ozbiljne šanse za ulazak u nominiranih pet. Ipak, izostavljanje “Dare” sa short-lista udarilo je zadnji čavao u lijes velikog političko-propagandnog nauma kulturne politike Aleksandra Vučića… Postoji li i poetička sličnost između Antonijevićeva filma i hrvatskih “bisera” 90-ih? Pošto film nismo još vidjeli, to ne znamo. Imaginarij nacionalizma je poput McDonald’sa. Na svakoj je točki zemlje konfekcijski, neoriginalno isti – piše Jurica Pavičić za Jutarnji.


Slične vijesti

08.11. (19:00)

Tjedan u kojem se svaki dan jedu kokice

Pavičić o ZFF-u: Program “Kockice” nametnuo se kao najprestižnija premijerna platforma za hrvatske kratke igrane filmove, ali ove godine…

Pavičić za Jutarnji opisuje najbolje što se prikazivalo jučer, u četvrtak, a dotaknuo se i programa Kockica, za kratke domaće filmove: ZFF je mjesto gdje su se posljednjih godina mogli vidjeti neki od važnijih domaćih kratkih naslova. Nažalost, ovogodišnje “Kockice” nisu ni približno na razini na kakvoj obično budu. Natjecateljski program domaćih kratkih filmova na ovogodišnjem ZFF-u imao je samo osam naslova, a dojam je da u nekim ranijim i jačim izdanjima ni jedan ovogodišnji ne bi dobio nagradu. Koji je razlog tome? Jedan može biti naprosto slabija produkcija. Drugi mogući razlog je i taj što je nekoliko hrvatskih kratkih filmova doživjelo međunarodni uspjeh, pa su na njegovu valu premijerno prikazani još ljetos. ZFF se prati i na Forumu.

24.10. (19:00)

Filmska priča o kojoj mislimo da znamo sve

Pavičić o biografskom filmu o Draženu Petroviću: Iskreno, ne bih volio biti u koži ekipi koja je radila film

Da bi biografski film uspio, on ne može samo protrčati kroz uspjehe i dostignuća glavnog junaka. Mora u njegovu životu pronaći dramu. To je problem kojeg su bili svjesni autori filma “Dražen”. Redatelj Danilo Šerbedžija i scenarist Ivan Turković Krnjak morali su se hvatati ukoštac s problemom koji pred njih stavlja život šibenskog košarkaša. Život Dražena Petrovića sastojao se od uspjeha, pa još uspjeha. Od toga da je bio izvrstan, pa još bolji. Draženov život bio je jedna kratka neprekinuta putanja blještavog uspona koju je presjekla tragična, slijepa i apsurdna smrt.

Kako u toj ravnoj, naglo presječenoj liniji pozlate pronaći opipljivu, ljudsku dramu? Ekipa “Dražena” donijela je – ukratko – niz kreativnih i dramaturških odluka s kojima se može prepirati. No – ne bih im bio u koži, jer su se latili zadatka koji je težak, ako ne nemoguć. “Dražen” nije najbolji film na svijetu, ali teško mi je zamisliti da se o košarkaševu životu može snimiti bolji. Jurica Pavičić za Jutarnji. Pogledajte što kažu na Forumu.

23.06. (15:00)

Gledamo se preko mora

Egipatska crna komedija pobjednica 17. Festivala mediteranskog filma, dobitnik i hrvatski crtić

Crna komedija “Voy! Voy! Voy!” egipatskog redatelja Omara Hilala, te hrvatski animirani film “Žarko, razmazit ćeš dite” autora Veljka i Milivoja Popovića pobjednici su 17. Festivala mediteranskog filma koji je u subotu navečer završio u Splitu. Oba filma završili su kao dvostruki pobjednici: dobili su nagrade i žirija i publike. “Voy !Voy! Voy” režisera Hilala komedija je po istinitom događaju. Film se bavi egipatskim zaštitarom koji fingira da je slabovidan kako bi kao član sportske ekipe slijepih uspio prebjeći u Europu. Hilalov film bio je egipatski kandidat za Oscara. Nije uspio prigrabiti nominaciju, no dobio je tom prilikom superlativne recenzije… za Jutarnji piše Jurica Pavičić, kojemu bi možda netko trebao javiti da recenzije novijih filmova na stranici koja nosi ime po kritičarskom doajenu Rogeru Ebertu ne piše osoba preminula prije 11 godina.

03.03. (17:00)

Igrani, a opet animirani film

Pavičić o filmu The Peasants: Slikan je uljem i izgleda senzacionalno

Redateljski je par (poznat po biografskom filmu o Van Goghu) novu adaptaciju romana prvo snimio uživo s glumcima. Potom su dali slikarima iz Poljske, Ukrajine, Litve i Srbije da naslikaju 56 tisuća slika uljem koje frejm po frejm prate igrane scene. Tehnika rotoskopije – kad se film “oslikava” po igranim scenama – kod animatorskih puritanaca katkad izaziva ljutnju jer je uopće ne smatraju animacijom. Ipak, u ovom filmu tehnika se pokazala efektnom. “Na selu” je zrelo režiran, raskošan i dinamičan film. Igrani glumci dali su mu psihološku suptilnost, a slikana tekstura na to je nadogradila mitski, svevremeni dojam. Jurica Pavičić za Jutarnji.

24.09.2023. (00:00)

Ako se pita Juricu Pavičića, ovo je najoriginalniji film sezone

“Lola” – nesvakidašnji spoj znanstvene fantastike, lažnog dokumentarca i distopije o paralelnoj povijesti

LOLA Review: An Ingenious Micro-Budget Time-Travel Drama – IndieWire

Film “Lola” irskog redatelja Andrewa Leggea nesvakidašnji je spoj lažnog dokumentarca, found footagea, znanstvene fantastike i distopije o paralelnoj povijesti. Junakinje su dvije sestre izumiteljice koje u Britaniji koncem 30-ih godina 20. stoljeća osmisle revolucionarnu napravu: uređaj koji prima radijske signale iz budućnosti. Dokone sestre zabavljaju se otkrivajući prije vremena Dylana, Bowieja i Kinkse, sve dok ne izbije rat. Kad počnu bombardiranja, sestre, zahvaljujući Loli, mogu unaprijed anonimno dojavljivati mete njemačkih zračnih napada. Opijene novom moći, junakinje počnu sve odrješitije intervenirati u tijek rata. No, zbog njihova igranja boga dogodi se protuefekt pa 2. svjetski krene oprečnim smjerom… Jutarnji

20.09.2023. (18:00)

Spomenik samom sebi

Jurica Pavičić o Kusturičinom ‘Maradoni’: Tužni pajaco jedne pseudopolitičke ambicije

Bio je to film koji je na prvu ruku izgledao kao klasična filmska sportska biografija. Slavni režiser u njemu intervjuira slavnog nogometaša, pohodi njegov rodni kvart, snima njegovo prvo igralište te prikazuje najslavnije golove argentinske “desetke”. “Maradona” je – međutim – istodobno bio i politički film. Kusturica je argentinskog nogometaša u tom filmu pokušao “prodati” kao antiglobalističku ikonu, ljubitelja Che Guevare, tribuna sirotih i obespravljenih, ogorčenog patriota koji je Englezima gol zabio rukom jer bi – kako je rekao – nakon Falklandskog rata “Englezu ukrao i novčanik kada bi mogao”. Najbolji britanski filmski kritičar Jonathan Romney te je 2008. napisao kako je Kusturičin film “filmski ekvivalent onim fotografijama na kojima fan snimi samoga sebe s rukom obješenom oko ramena svog idola”. Taj opis vrijedi i za ideologiju Kusturičina filma. Prodajući Maradonu kao antiimperijalističkog superstara, Emir Kusturica je te 2008. istodobno i u istoj niši prodavao i samoga sebe. XXZ prenosi stariji članak Jutarnjeg.

23.02.2023. (15:00)

Oni pomažu male medije

Pavičić: Medijski mrak u lokalnim sredinama

Vlasnik portala iz grada P. požalio se kolegici Ivanki Tomi da je pristao na ugovor o potpori od Grada, “ali mislim da ću od njega odustati jer je krajnje nekorektno ‘složen‘. Npr., dužan sam objavljivati praktički sve što grad P. objavi, uključujući čestitke gradonačelnika ili ne-vijesti o asfaltiranju nekoliko kvadrata ceste u nekom selu. Zvuči kao karikiranje, ali zapravo nije.” Postoji čak i portal koji je ovu praksu traženja PR-om podigao na nacionalnu razinu. Portal sklapa ugovore s gradonačelnicima diljem Hrvatske – od Novog Marofa do Lošinja ili Opuzena – a potom objavljuje promotivne PR uratke o velikim radnim uspjesima i epohalnim infrastrukturnim pothvatima. Ti članci nisu obilježeni kao plaćeni oglasi, iako to jesu. Ovakvim sivim zonama posrednog oglašavanja skloni su – ne budimo licemjeri – i veliki nacionalni mediji. Ali, nacionalni mediji i mediji u velikim gradovima ne mogu prespavati krupnu aferu vlasti ili ozbiljan skandal. U malim sredinama nije tako. Jurica Pavičić za HND.

26.09.2022. (21:00)

Nikad dovršeni radovi

Pavičić o Muzeju Revolucije (2021): Mitske junakinje koje žive pored nas

Kad redatelj radi film o beskućnicima koji žive u podrumu socijalističkog megaprojekta, onda mu se nekako nameće zicer pristup: konfrontirati bijedu današnjice s grandioznim, preuzetnim planovima jučerašnjice. Redatelj Keča nije išao tim putem. U njegovom filmu batrljak se Richterovog muzeja jedva vidi, u filmu nema ni sekunda arhivskog materijala, a arhitekta Richtera spominje se samo na uvodnoj špici.  Kečin film je poetski dokumentarac koji manje polaže na kontekst i informaciju, a više na emociju i vizualnu poetičnost. U tom smislu, Kečin film sliči na filmove sjajnog talijanskog Amerikanca Francesca Minervinija, ili na “Hale County, jutros” RaMella Rossa. Film čudesno izgleda, a to je tim više zadivljuje ima li se na umu da ga je snimao sam redatelj. Kao da je vizualnom ljepotom Keča pokušao pomalo dati mitske aure svojim junacima, suprotstavljajući veći-od-života vizualni pristup njihovoj besprimjernoj bijedi. Jurica Pavičić za Jutarnji.

24.08.2022. (20:00)

I mi smo sretni

Jurica Pavičić, “veliki intervju”: Strašno sam sretan što sam novinar i jako volim taj posao

  • Hrvatski katolicizam je nešto što mi je, kako idem zreliji, sve teže svariti. Kad to kažem svjestan sam da pričinjavam nepravdu generalizacije mnogim iznimkama, od sarajevskih fratara do liberalnih teologa i teologinja. Ali ne mogu shvatiti instituciju koja se zove kršćanskom i katoličkom a sustavno radi sve oprečno od temeljne ideje jezgre onog što taj nauk jest: sektaška je, zatvorena u naciju, prezire drukčije, kinji krhkije i slabije, ljubav smatra slabošću i iskvarenjem, a tvrdokorni prezir vrlinom. Institucionalni katolicizam postao je gnjili tumor ove zemlje, a najveće žrtve toga su zbiljski kršćani…
  • Kad je netko novinar s pristupom vidljivom mediju kao ja, onda je glupo da književnost opterećuje političkom didaktikom i angažmanom. Ako mogu poruku prenijeti sutra u mediju koji čita sto tisuća ljudi, zašto bih za to koristio roman koji će pročitati nekoliko tisuća tijekom dvije godine? Književnost meni služi – zapravo – više da razmontiram, stavim na kušnju, izglobim i pokušam saviti stvari u koje vjerujem kao građanin i novinar…
  • Blokada je dio novinarstva. Ali, dio novinarstva je i to da blokadu morate suzbiti pošto poto – ako je deadline u podne, tekst mora biti u podne, bili vi u formi ili ne, imali fibru ili tlak, mamurluk ili depresiju. Novinarstvo vas nauči da se nosite s tom dramom bijelog lista i prve rečenice. Zato sam strašno sretan što sam novinar i jako volim taj posao… Tportal
20.08.2022. (09:00)

Strah me da se Europa nalazi pred revolucionarnim prevratom, ali ovaj put fašističkim, desno-populističkim

Jurica Pavičić: Književnost mi služi da razmontiram i stavim na kušnju stvari u koje vjerujem kao građanin i novinar

U Hrvatskoj se puno priča o tzv. ideološkim podjelama, crnima i crvenima, 1945. i 1991… Ali ja mislim da u našem društvu postoji samo jedna temeljna polazišna ideološka podjela: to je ona između onih koji primat daju lojalnosti plemenu/krvi, i onih koji primat daju lojalnosti zakonu/načelu. To je jedina stvarna ideološka podjela u Hrvatskoj, koja lako rascijepi i tzv. crvene i crne. Hrvatski katolicizam je nešto što mi je, kako idem zreliji, sve teže svariti. Kad to kažem svjestan sam da pričinjavam nepravdu generalizacije mnogim iznimkama, od sarajevskih fratara do liberalnih teologa i teologinja. Ali ne mogu shvatiti instituciju koja se zove kršćanskom i katoličkom, a sustavno radi sve oprečno od temeljne ideje jezgre onog što taj nauk jest: sektaška je, zatvorena u naciju, prezire drukčije, kinji krhkije i slabije, ljubav smatra slabošću i iskvarenjem, a tvrdokorni prezir vrlinom. Institucionalni katolicizam postao je gnjili tumor ove zemlje, a najveće žrtve toga su zbiljski kršćani. Tportal