Otac domovine: Tek nakon njegove smrti, Starčevićev koncept samostalne hrvatske države počinjao je dobivati težinu u hrvatskoj politici i širu političku podršku u narodu.

Njegova riječ vrijedi tisuću kuna

Njegova se politika sastojala od puno strasti, emocija i nacionalnog zanosa,  čvrste logičke i povijesne i pravne utemeljenosti njegovih političkih zahtjeva, krutosti stavova i nesklonosti bilo kakvom kompromisu ili taktiziranju, borbenosti i prezira prema političkom pacifizmu, oštre polemičnosti i nerijetko gruba verbalnog izričaja. I od potpune posvećenosti onome što je smatrao prioritetom hrvatske politike – stvaranju samostalne hrvatske države: ‘makar  bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo pet Hrvata neka to pet bude slobodno i sretno‘. Pritom je imao izraziti deficit političke pragme, a diplomatske finese nije imao ni u tragovima. Ili kako je sam rekao znamenitom  govoru na Velikom  saboru 1861.: ‘Gospodo, ja najradje mučim, nu kad govorim, ja govorim kako mislim i ćutim.‘

Starčevićev koncept samostalne hrvatske države izgrađen je na osnovi povijesnog državnog prava, odnosno prava na teritorije koji su nekoć pripadali hrvatskim kraljevstvima, a u pogledu stanovništva je možda bio najsličniji konceptu na kojem je stvoren SAD – sve tijekom stoljeća doseljeno stanovništvo smatrao je Hrvatima. Iz današnje političke perspektive to izgleda kao asimilacijski i velikohrvatski koncept. Ali u to doba, kada su Austrija i Mađarska dogovorno otimale hrvatske teritorije uz snažnu germanizaciju i mađarizaciju, a Srbija intenzivno promovirala velikosrpski projekt među pravoslavnim stanovništvom,  Starčevićev je koncept bio inkluzivna ‘kamilica‘, bez šanse za političkom realizacijom. Višnja Starešina za Lider.