Ono što je Joyce bio za Dublin, Abdulah Sidran je bio za Sarajevo - Monitor.hr
25.03. (23:00)

Pohvala umjesto epitafa

Ono što je Joyce bio za Dublin, Abdulah Sidran je bio za Sarajevo

Veliki književnik preminuo je prije dva dana u 80. godini života. Njegova spisateljska karijera započela je 60-ih godina, pripadao je generaciji mladih književnika koju se i danas često naziva šezdesetosmaškom, a opus su mu obilježila brojna djela. Bio je redoviti član Akademije nauka i umjetnosti BiH (ANUBiH), a za književni rad dobio je veliki broj domaćih i međunarodnih nagrada uključujući “Nagradu slobode” PEN centra Francuske. Rođeni Sarajlija i gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao je u svome gradu, a do travnja 1992. godine bio je vodeći dramaturg na RTV-u Sarajevo.

Do 2011. Abdulah Sidran široj hrvatskoj javnosti bio je možda najpoznatiji kao scenarist kultnih filmova “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu” koji su proslavili Emira Kusturicu. No, kada je Naklada Ljevak objavila izbor iz poezije “Partizansko groblje” tog bosanskohercegovačkog akademika i majstorskog kandidata u šahu, doživljaj tog autora u Hrvatskoj počeo se mijenjati, da bi objavom njegove obiteljske sage “Otkup sirove kože” Sidran potpuno “kupio” našu čitalačku publiku. I ne samo našu, jer do danas “Otkup sirove kože” njegov je najprodavaniji roman i kod nas i u svijetu. Večernji


Slične vijesti

02.09. (18:00)

Tako je govorio Abdulah

Legendarne Nedjeljom u 2 – Abdulah Sidran: Pjesnici su sprdanje u svijetu


Ljudi koji znaju kako sam ja živio u novom milenijumu, jer to sve datira s početkom 2001. godine, smatraju da sam nekakvo medicinsko, biološko, fizičko čudovište ako sam sve to mogao izdržati i ostati živ. Da se to sve zbiva u uslovima nekog plemićkog ambijenta gdje čovjek ne brine ni o novcu ni o pomoćnom osoblju, i tad bi bilo pakleno teško, a kad se sve to zbiva još u uvjetima teške egzistencijalne situacije gdje u utorak ne znaš što ćeš jesti u petak, to su strašne stvari koje ne bih poželio nikome. Da u neki auto natrpam sva priznanja koja sam dobio i u bivšoj Jugoslaviji i u inozemstvu i u svom gradu i u svojoj republici pa da to istresem pred ulaz u zgradu gdje su ti koji vladaju, oni ne bi mogli proći od te gomile. Kažem jednom svom drugu koji je na jednoj važnoj funkciji „Kad bi tebi onaj Robert De Niro što hoda onim crvenim tepihom, kad bi on znao da ti jedan od najboljih svjetskih scenarista… živi u gradu s 250 maraka invalidske penzije i da nitko ne mari za njegove tegobe…“. Cijela emisija na Youtube-u.

28.03. (00:00)

Ništa bez Kuste

Basara: Sećam te se, Doli Bel

Kusturica i Sidran su bili idealna kombinacija, neka vrsta sarajevskih Lenona i Makartnija, Džegera i Ričardsa, možemo sada samo nagađati (i žaliti) kakvi bi još blistavi filmovi nastali iz njihove saradnje – pod uslovom da se ne popičkaju, čemu su i jedan i drugi bili skloni – da se nije dogodilo ono što se dogodilo. Znate već šta. Ali eto, dogodilo se – umal, grešna mi duša, ne napisah dogodio se narod – pa je umesto mnoštva dobrih stvari nastalo mnoštvo jada, čemera i pičvajza.

Uncle Keith i Džeger nikada nisu prekinuli saradnju – i dobro su učinili – Lenon i Makartni jesu, ali posle razlaza nisu bili ono što su bili dok su radili zajedno. U slučaju tandema Kusturica-Sidran, Kusturica – najpre jedva primetno, potom sve očiglednije – više nije bivao isti, dok je Sidran bivao sve bolji i bolji. Možda ne toliko kao scenarista – mada je i dalje pisao scenarije po kojima su snimani filmovi – koliko kao pesnik i prozaista. Svetislav Basara o velikom Abdulahu Sidranu.

27.03. (16:00)

Još jedna o velikanu

Markovina: Sidranov savršeni krug

Smrt Abdulaha Sidrana bila je dugo najavljivana, nekoliko puta čudesno odgađana, ali je na koncu bolest bila jača, a tužna vijest još je jednom i nakon svega i unatoč svemu ujedinila ove naše prostore koje sve češće zovemo regijom, da ih ne bismo nazvali Jugoslavijom. Osim što je bio nevjerovatno talentiran i realiziran pisac, možda i prvi koji je Sarajevo učinio relevantnim u jugoslavenskom kulturnom kontekstu, pa čak i pored toga što je na koncu postao i jedan od simbola otpora sarajevskih kulturnjaka za vrijeme opsade grada te nacionalni bošnjački klasik posljednjih godina, jedna od zanimljivijih i suštinski neispričanih priča o njemu je ona o njegovoj suradnji i prijateljstvu s Emirom Kusturicom, Slobodanom Praljkom i Goranom Babićem.

I ako je priča o njemu i Kusturici, njihovom razlazu i tada aktualnoj potencijalnoj novoj suradnji, kao i priča o odnosu svakoga od njih prema ratnom i poratnom Sarajevu i mogla imati idejna razilaženja i drugačija čitanja i tumačenja, ono što je nedvojbeno da je Abdulah Sidran bio i do kraja i ostao, u punom smislu riječi, netko po kome se prepoznavalo Sarajevo i netko tko je s tim gradom do kraja srastao. Dragan Markovina za Novosti.

03.07.2016. (21:55)

Pismo i glava

Sidran, ispovijest jednog od najvećih spisatelja s ovih prostora

“Najboljima od nas nije cilj da budemo najbolji u svome narodiću, niti da se i s kim u tome takmičimo i nadgornjavamo. Najbolji među nama i pišu zato da bi se odmakli od logike ‘krvi i tla’ i prestali biti samo ono što rođenjem jesu, nego da postanu pomalo i ono što rođenjem nisu” rekao je Abdulah Sidran u razgovoru s Tomislavom Čadežom za Jutarnji. Govori i o Kusturici kojeg zove ‘ljudskom tragedijom’.