Jer priznanje smo dobile (i) sve mi, besramne kćeri besramnih majki
Olja Savičević Ivančević: Nobel za kćeri
Hvala Anne Ernaux što je pokazala kako se to priča o sebi, a da se ego odloži iza tastature; kako se dokumentarno i objektivno pretapa u subjektivno i emotivno, a redukcija riječi izaziva glad za tekstom. Ima kod nje nenametljive otmjenosti u stavu i izrazu koja čini da pišući o sramu bez imalo srama ostane visoko iznad vlastita poniženja. I eto, to je stil, ono što dobru književnost dijeli od trača ili ispovijesti. No, ne možemo se ne upitati što je s njenim nasljeđem, s kćerima, gdje su one danas u 21. stoljeću? Dok Ernaux poziva na antiklasne prosvjede protiv Macrona, kćeri su trenutno na ulicama Irana, protestiraju protiv femicida; na ulicama Srbije protestiraju protiv senzacionalističkog izvještavanja o silovatelju, a u Hrvatskoj na ulicama kleče očevi i mole da se žene vrate u vrijeme prababa. Premijerka koja pleše, to je skandal čak i u liberalnoj Finskoj. U tome se krije odgovor zašto je ovogodišnji Nobel dočekan s toliko iskrenog entuzijazma. Novosti
