Kultura brzog zaborava
Nitko se tako ne razlikuje kao što se razlikuju roditelji žive djece od roditelja ubijene djece
Osam mjeseci nakon tragedije u beogradskoj osnovnoj školi roditelji djevojčice Ane, koju je dječak ubio dok je obavljala dužnost školske redarke, zajedno s roditeljima neke druge ubijene djece, pokušavaju sačuvati intaktnost mjesta zločina. Traže da se tu, u toj zgradi, stvori memorijal, a da škola bude u nekoj drugoj zgradi. Ono što gospođa Ninela i gospodin Ivan traže je da društvo, da zajednica preuzme onaj dio sjećanja na strašni događaj koji joj i pripada. “Za tim stolom gde su sedele Ana i Bojana nastavnici jedu burek! Strašno je da su posle tako kratkog vremena nastavili da koriste te iste prostorije, te iste predmete.” Govori užasnuti otac. I nema sumnje da je u pravu. Mjesto strašnog zločina mjesto je nečije konačne i posljednje intime.
Što bi se trebalo dogoditi pa da se, makar i manjim dijelom, svijet rasporedi onako kako bi to željeli gospođa Ninela i gospodin Ivan? Trebalo bi se dogoditi to da masakr koji je izvršio Kosta K. postane dio neke pripovijesti koja povezuje zajednicu, kao što su Šumarice, Jasenovac, Auschwitz, Vukovar, Srebrenica pripovijesti koje povezuju zajednicu. Ako ih ne povezuju, onda ljudi na te pripovijesti u pravilu reagiraju negativno. Osjećaju se emocionalno i moralno ucijenjeni. Hvata ih bijes. Govore da nemaju ništa sa zločinom, jer u zločinu nisu sudjelovali, niti je u zločinu sudjelovao itko njihov. Na kraju, u krajnjem mahnitanju, ljudi viču da se zločin nije ni dogodio. Miljenko Jergović za svoj blog.