Snimam selfie, dakle postojim
Nikolaidis: Svijet je samo pozadina za selfie
Nema bijega, nema skrivanja. Svijet je tek wallpaper, pozadina za selfi. Dođite na ulcinjsku Veliku plažu, vjernu kopiju kalifornijske obale kojom u Pynchonovom tekstu špartaju čudaci bizarnih sudbina. Sačekajte kraj ljetnjeg dana u jednom od plažnih barova u kojima se skupljaju surferi i ostali cool gradski momci i cure. Koji tren prije nego će sunce nestati u moru, mladi ljudi ostavljaju svoje votke, piva i smutije pa se, kao vojska androida aktivirana pritiskom na dugme, primiču moru i snimaju svoje mišiće i sise, izložene ispred najpoznatije kič-pozadine u svemiru. Potom se, zagledani u telefone pomoću kojih snimak svog ega koji zaklanja zalazeće sunce postavljaju na mrežu, laganim koracima po još uvijek toplom pijesku vraćaju za svoje stolove i nastavljaju svoje razgovore, tačno na mjestu gdje su ih prekinuli kada je nastupio trenutak za savršeni selfi. Tada, i samo tada, u kafani koju su na tren napustila bića koja se anonimnosti boje više nego smrti, imaš osjećaj da si, uprkos svemu, napokon sam i nevidljiv – piše melankolični Andrej Nikolaidis svoju poeziju u prozi za Zurnal.info