Well, whatever, nevermind...
Nevermind, 30 godina poslije: Kako je iz krika očajnika nastao posljednji veliki rock album
Nije da su Amerikanci nekakvo mjerilo za kulturološka dostignuća, ali i kao takvima im se omaknulo da Nirvanin „Nevermind“ službeno arhiviraju u Kongresnu knjižnicu kao djelo od „kulturne, povijesne i estetske važnosti“. Djelo koje je bilo proizvod izgubljenog i zastranjenog uma jednog klinca, koji je život provodio u naselju kamp-kućica u Aberdeenu, okružen ljudima od kojih je američka birokracija načinila white trash populaciju, i kojih bi se, kad bi to ikako bilo moguće, riješila jednim potezom pera. Nije ni MTV baš mislio da će početkom devedesetih, nakon svesrdne promocije svih mogućih glam-rock nakarada, zajahati na valu zvuka iz Seattlea i bliže okolice, koji je već ionako nakanio okupirati svijet. Bile su to godine kada je MTV bio čak i gledljiv, u ulozi promotora nečega vrijednog pažnje, prisjeća se Ravno do dna teksta iz 2011. o velikom grunge albumu koji ovih dana puni 30 godina.
