Najbolja redateljsko-glumačka partnerstva vol 2. - Monitor.hr
03.05. (20:00)

K'o minus i plus, k'o Amer i Rus

Najbolja redateljsko-glumačka partnerstva vol 2.

Kao što nogometni treneri imaju svog kapetana, “produženu ruku” na terenu, tako mnogi slavni redatelji imaju čovjeka za kojeg sa sigurnošću znaju da će sve njihove ideje iznijeti pred kamerom točno onako kako su zamislili. Index donosi drugi dio serijala najboljih redateljsko-glumačkih suradnji, od broja 25-21.

  • Redatelji: braća Zucker i Abrahams, glumac: Leslie Nielsen – Titula koja pokojnom Nielsenu u potpunosti pripada, a sve je počelo 1980. u filmu Ima li pilota u avionu kada je rekao: “I am mean it serious – and don’t call me Shirley” i više se nikada nije mogao vratiti u onaj status “ozbiljnog” čovjeka koji mu je ranije pripadao, već je svaka njegova rečenica počela zvučati kao parodija
  • Redatelj: Ken Russell, glumac: Oliver Reed – Za što god da se uhvatite bilo kod Kena Russella, bilo kod Olivera Reeda, to nosi pridjev “kontroverzno” u sebi, pa je samim tim spoj ova dva čovjeka jedna eksplozija kontroverze koja se prosula na čak devet zajedničkih filmova.
  • Redatelj: Paul Verhoeven, glumac: Rutger Hauer – Lijepa stvar je što ni Paul ni Rutger nisu bili popularni u vrijeme početka suradnje, ali su jedan drugom pomogli i dali krila kojima su obojica poslije odletjeli u Hollywood i – prestali surađivati
  • Redatelj: Richard Donner, glumac: Mel Gibson – Jest George Miller “izmislio” Mela i jest Mad Max nešto najbolje na svijetu, također je sam Mel odlično režirao sebe u Čovjeku bez lica i Hrabrom srcu, ali pravi onaj holivudski vajb Melu Gibsonu i onu karizmatičnu filmsku personu koju prethodno poznajemo mu je ipak podario Richard Donner i umnogome pomogao da se oblikuje. Naravno, prije svega u franšizi Smrtonosno oružje
  • Redatelj: Neil Jordan, glumac: Stephen Rea – Rea je jedan od najvećih irskih glumaca otkako se ovaj narod bavi glumom, a to je ponajbolje demonstrirao u remek-djelu Igra plakanja. U pitanju je jedna od mnogih kolaboracija s Neilom Jordanom i vjerojatno najuspješnija.

Slične vijesti

15.11. (22:00)

Samo pravi fanovi

Velimir Grgić i Marko Mihalinec: Premalo je onih koje išta konkretno i duboko zanima, pojeo ih je komformizam, materijalizam i uspoređivanje

‘Žuti titl’ ponovno jaše. Velimir Grgić i Marko Mihalinec – autori neobičnih knjiga o filmovima vratili su se s trećim naslovom kako bi zatvorili trilogiju i ujedno proslavili dvadeset godina od objave prvog originalnog izdanja. Ovog puta su otišli korak dalje i naslovili knjigu ’50 najboljih nikad snimljenih filmova svih vremena’. U srži je to spomenik filmofiliji i tvornici snova, ali da ne spominjemo već viđeno i znano, svaki je u apsolutnoj slobodi autorski izmislio 25 filmova i dodijelio im idealnu glumačku postavu i redatelja. Potom sam kroz alate umjetne inteligencije provukao opise i svakom filmu stvorio plakat i dva screenshota. Čitava ideja knjige je materijaliziranje mašte kroz AI. Susret čovjeka i stroja omogućio je kreaciju alternativne filmske povijesti i savršeno vizualiziranje fan-fictiona. I dalje su prave stvari, autorstvo i kreativa skriveni i treba kopati do njih, družiti se po piratskim i zatvorenim zajednicama da se dođe do najboljih sadržaja, kažu autori za Ravno do dna

09.11. (00:00)

Ukratko, radi sto na sat

Što se događa u našem mozgu dok gledamo film

Koristeći fMRI, MIT-ovi istraživači locirali su 24 mreže koje obavljaju specifične funkcije unutar cerebralnog korteksa, povezane s određenim aspektima senzorne ili kognitivne obrade, na primjer prepoznavanje ljudskih lica ili tijela, pokreta, mjesta i orijentira, interakcije između ljudi i neživih objekata, govora i društvenih interakcija. Uočili su i obrnuti odnos između “domena izvršne kontrole”, regija mozga koje ljudima omogućuju planiranje, rješavanje problema i određivanje prioriteta informacija te regija mozga sa specifičnijim funkcijama. Kad je sadržaj filma bilo teško pratiti ili dvosmisleno, pojačavala bi se aktivnost u izvršnim kontrolnim regijama mozga, dok bi tijekom lakše razumljivih scena prevladavale regije mozga sa specifičnim funkcijama, poput obrade jezika. Bug

04.11. (21:00)

Bolji smo u ulogama drugih država nego same sebe

Picula: Miris mora u kinu – glumi li Hrvatska bolje Francusku, Italiju ili – sebe?

Posljednjih su tjedana u hrvatskim i – svjetskim kinima zaredali filmovi koji su protekle dvije godine snimani na hrvatskoj obali pri čemu je uglavnom riječ o pričama u kojima je Hrvatska ‘odglumila’ druge zemlje. Usto, imena poput oskarovaca Kate Winslet, Marion Cotillard i Danisa Tanovića te žanrovska šarolikost od drame do horora, dodatni su razlog za preporuku ovih naslova. Iako su hrvatske lokacije te angažman domaćih filmaša važan dio cjeline, glavnina je produkcije realizirana u Mađarskoj. Nažalost, Hrvatska nema ni približno takve uvjete snimanja filmova i njihove postprodukcije kao sjeverni susjed te je u pitanju još jedan aspekt kreativnih industrija i industrije općenito u kojoj je zemlja u 1990.-ima kobno deindustrijalizirana. Zagrebački Jadran film nekoć je bio središnjim mjestom ovog dijela Europe kada se radi o inozemnim produkcijama kojih je od sredine 1960.-ih do početka rata 1991. bilo gotovo stotinu i pedeset, i za veliki, i za mali ekran. Danas su u tom smislu Hrvatsku pretrčale sve bivše socijalističke države u Europi iza željezne zavjese. Boško Picula za tportal

30.10. (21:00)

Kakav mentor, takav učenik

Stiže film o Trumpu – The Apprentice: Otac mu je u početku davao ponižavajuće poslove, a prvu suprugu je navodno silovao

Kod nas u kina dolazi tek 7. studenog. Priča započinje negdje sedamdesetih godina, upoznavanjem mladog Trumpa i njegovog novog mentora Roya Cohna. Trump tada skuplja stanarine u zgradama u vlasništvu njegovog oca. Cohn, zloglasni odvjetnik i suradnik McCarthyja poučio je Trumpa da se drži tri osnovna pravila – prvo, uvijek napadaj, drugo, nikad ništa ne priznaj i treće, tvrdi da si pobijedio čak i onda kada je očito da si izgubio (krasni naputci za budućeg predsjednika).  Iako je uspon u New Yorku tog razdoblja dugovao Cohnu, kad se doznalo da taj boluje od AIDS-a (imao je na desetke homoseksualnih veza), Trump ga je za oproštaj pozvao u svoju kuću na Floridi i poklonio mu manžete od lažnih dragulja. Jutarnji

30.10. (13:00)

I mi svoje konje za utrku imamo

Damir Radić: Hrvatska je postala kratkometražna filmska sila

Ne samo da je “Čovjek koji nije mogao šutjeti” osvojio Zlatnu palmu i nedavno je nominiran za Europsku filmsku nagradu, nego je na short listi Europske filmske akademije od 30 kratkih filmova u konkurenciji za nagradu njih čak četiri bilo iz Hrvatske – pored Slijepčevićeva kanskog pobjednika, još i eksperimentalni dokumentarci “Radije bih bila kamen” Ane Hušman i “Valerija” Sare Jurinčić te hrvatsko-portugalska igrana koprodukcija “Tako te volim” (javno još neprikazana u nas) portugalskog režisera Márija Maceda i hrvatskog scenarista Ivora Radmilovića Pavleka, snimljena u Hrvatskoj na hrvatskom. edina zemlja koja je imala više naslova na listi je velesila Francuska, svi ostali filmski moćnici ostali su iza Hrvatske. Veći dio aktualne hrvatske kratkometražne produkcije moglo se vidjeti krajem prošlog tjedna u karlovačkom Kinu Edison, na 33. Danima hrvatskog filma. Damir Radić za Novosti.

22.10. (21:00)

Svijet ženskim očima

Revija filmova koje podižu svijest o položaju žena u društvu

Prikazat će se 13 hvaljenih filmova koje su odreda režirale žene, a koji se bave temama u čijem su središtu žene i njihovi problemi. To su filmovi koji su prikazani na najvećim svjetskim filmskim festivalima, mnogi od njih osvajali su nagrade i svojim prikazom aktualnih događaja podizali svijest o položaju žena u društvu. Revija filmova „Tjedan redateljica“ održat će se od 23. do 30. listopada i to u Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu te u CineStar kinima u Rijeci, Splitu i Osijeku. Nacional

22.10. (09:00)

Voljeli su ga i slijeva i zdesna

Filmom o najpopularnijem vođi KP Italije otvorili filmski festival u Rimu

Biografski film “Berlinguer – velika ambicija” redatelja Andree Segrea otvorio je ove srijede 19. rimski filmski festival, koji se održava od 16. do 27. listopada. Bolje mjesto od Rima za premijeru filma o vođi Komunističke partije Italije Enricu Berlingueru, posebno ima li se na umu da film obrađuje razdoblje političkog djelovanja i privatnog života od 1973. do 1978. godine, teško da postoji. On je najpopularniji generalni sekretar partije koju je reformirao, stvorio eurokomunizam i s demokršćanima postigao povijesni kompromis. Berlingueru danas poštovanje u Italiji nerijetko odaje i vladajuća neofašistička desnica. Za desnicu je Berlinguer rasni političar koji je dao život za svoja politička uvjerenja (umro je od izljeva krvi u mozak koji je dijelom vjerojatno prouzročilo i njegovo političko djelovanje), a takva spremnost na samožrtvovanje u očima desnice i njenog koncepta herojskog potiskuje ideološke razlike. Više o povijesti, gotovo ništa o filmu govori Tihomir Ponoš za Novosti.

25.09. (21:00)

Praznik u Novom Rimu

Megalopolis Francisa Forda Coppole mnogi kritiziraju, on tvrdi da ga nisu razumjeli

Navikli smo gledati filmove koji su poput drugih filmova jer su tako financirani. To je uvijek nešto za što se već dokazalo da će donijeti novac. Poput čipsa za koji znate da stvara naviku, a “Megalopolis” je nov, rekao je Coppola u intervjuu za Reuters putem Zooma dok je boravio na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, gdje je film prikazan. Adam Driver glumi Cesara Catilinu, arhitekta i znanstvenika koji želi poboljšati fikcijsku verziju New Yorka nazvanu Novi Rim, pri čemu dolazi u sukob s gradonačelnikom Franklynom Cicerom, koji više voli autoritet i institucije od promjena. Na pitanje je li film alegorija za njegov životni put filmaša, 85-godišnji redatelj je odgovorio kako su to svi njegovi filmovi. HRT

22.09. (09:00)

Tko kaže da se ne možemo zabaviti dok tonemo?

Grlić: „Svemu dođe kraj“ donosi realnost kojoj ne možemo pobjeći

Rajko Grlić u novom filmu “Svemu dođe kraj” dotiče univerzalne teme političke moći, kriminala, morala i društvene stvarnosti s kojima se svi možemo poistovjetiti. Film prati sudbine likova zahvaćenih propadanjem hrvatskih tvornica, nezadovoljstvom radnika i korupcijom, što je Grlićev karakterističan način prikaza društva. Nakon ovacija na filmskim festivalima u Puli i Sarajevu, zagrebačka publika s nestrpljenjem iščekuje premijeru. Grlić naglašava važnost “kino magije” u prenošenju poruke filma i vjeruje da će publika prepoznati vlastite životne borbe kroz ovu aktualnu priču. tportal