Više od dvadeset godina je trebalo da preko pustih prostranstava, preko goleme nepregledne daljine od skoro dva kilometra, stigne zaključak kako na travnatoj kosini ne može biti kafić, kako je on nezakonit, bez ikakve dozvole i kako se stvar žurno, što god žurno u ovom slučaju značilo, mora vratiti u prvobitno stanje, kad je tu bio javni zahod. Ja ne znam zakone niti mi je u ovim godinama želja upoznavati tu dosadnu materiju. Ako je “Žbirac” napravljen bez dozvole, mene to ne zanima. To nije važno. U dvadeset godina nezakoniti ugostiteljski obrt mogao je biti tisuću puta zatvoren. Ili je gradska vlast mogla kafić legalizirati, a javni zahod napraviti na drugom mjestu. Ako je potreba za zahodom, u dvadeset godina moglo se trideset zahoda sagraditi. Najgluplje je od svega zaista vraćati jednome objektu svrhu koje se više nitko ne sjeća. Šta je sljedeće, da neće možda katedralu svetog Dujma vratiti natrag u Dioklecijanov mauzolej? Kafić “Žbirac” na Bačvicama jedva je koju godinu mlađi od hrvatske države. Tražiti da se tu vrati zahod zvuči razumno, po prilici, kao i zahtjev da se vrati Jugoslavija. Ante Tomić