'Muška svinja' - moralno problematična knjiga rijetko je literarno uspjela

Mačlit

‘Muška svinja’ – moralno problematična knjiga rijetko je literarno uspjela

“Već u prvoj priči muškarac obeležava žene tako što ih žigoše usijanim žigom dok vodi ljubav, kao da su one grla stoke u nekom koralu na Divljem zapadu. Ovde se otvara nova/stara dimenzija muškosti na početku 21. stoleća koja opet samo perpetuira odnose moći koji već postoje, te od muške svinje ne prave manje svinju, a više muškarca/čoveka. To je ne samo etički, već i estetički problem knjige, još jedan dokaz da je književnost est-etička disciplina, da su retki slučajevi da je moralno problematična knjiga literarno uspela”, piše Booksa o knjizi Muška svinja Ivana Jozića.

književna kritika Muška svinja

Slučaj svačije pogibelji

Slučaj vlastite pogibelji Kristiana Novaka: Napet i ritmičan roman koji čitatelju gotovo ne da predahnuti

Godine 2013. u Hrvatskoj se dogodilo samoubojstvo policajca koje je izazvalo dugogodišnju istragu o mogućem ubojstvu, mobingu te razotkrivanju napuklog sustava koji zataškava ono što mu ne odgovara, a štiti one koje bi prve trebalo osuditi. Deset godina kasnije, Kristian Novak, jedan od najpoznatijih autora suvremene hrvatske književnosti, napisao je roman “Slučaj vlastite pogibelji” služeći se bazom tog istinitog događaja i stavivši ga u paralelu s klasičnom antičkom tragedijom o pravdi – Sofoklovom “Antigonom”. Protagonisti “Slučaja vlastite pogibelji” nose u sebi motivaciju toliko duboku da se prenosi od antike do danas. To nije samo motivacija proizašla iz istinite priče, policijskog dosjea, Sofoklove drame, nekog kritičnog trenutka svjetske povijesti, već ona koja se rađa i živi u svim ljudima, nevažno u kojem stoljeću i predjelu svijeta – želja za otkrivanjem istine i zadovoljenjem pravde koju, bez obzira na prepreke, nije lako ugasiti. Martina Martinković za Novosti.

književna kritika Kristian Novak martinko

Close reading s Nadeždom Čačinovič

Kako se snaći u svijetu, ako se sve slabije snalazimo u tekstu?

Danas je političko zanimanje svedeno na brigu za „naše“ koje se smatra samo po sebi razumljivim i ne provjerava se niti kritizira jer je ugrađeno u sustav, te rutinskog odbacivanja „tuđeg“, naročito bliskog tuđeg. Sve ostalo za politiku očito nije važno. Na svim područjima nestaje široki zajednički okvir unutar kojega se mogu raspraviti razlike i preferencije. Ljudi, ako uopće, razgovaraju samo s istomišljenicima, što upravo nije ono zbog čega su knjige važne: da upoznamo nešto drukčije. No kako je već zapaženo, danas se uspješne knjige uglavnom potvrđuju slikama autorica, nastupima i intervjuima, a ne analizom teksta. Trebalo mi je neko vrijeme da se suočim s time da knjige ponekad stvaraju privid smisla i racionalnosti koji u tzv. realnom svijetu ne postoje, da su knjige po definiciji „racionalnije“ od svijeta: za razliku od tvrdnje da su knjige nešto imaginarno i izmišljeno, a svijet jasan i čvrst. Sasvim jednostavno: potrebno je puno knjiga da barem malo shvatimo što je sa svijetom. Kritika-hdp

"close reading" književna kritika književnost Nadežda Čačinović

Velike riječi, "odmah nakon Krleže"

Igor Mandić: Povijest kao bordel u novoj megaknjizi Miljenka Jergovića

Ali, zatrpan pod rječničkim bogatstvom ovoga pripovjedača (kakav se nakon M. Krleže napokon pojavio), osupnut i zbunjen smionošću njegovih fantazmagorijskih elukubracija – ne smatram ukrasni pridjev baš važnim, kad je sadržajni nadjev fenomenalan. Kako Babukić i priča o njemu završavaju, neću otkriti jer svaki marljivi čitatelj ima pravo na svoje razočaranje – piše Igor Mandić o novoj knjizi Miljenka Jergovića ‘Vjetrogonja Babukić i njegovo doba‘ i rekli bismo nakon čitanja nefokusirane recenzije da mu se knjiga ipak sviđa.

Igor Mandić književna kritika Miljenko Jergović

Sažeci ovotjedne lektire

Igor Mandić: U potrazi za “čojstvom” i spomenar mlađe punoljetnice

Ništa nam baš “romantično” iz svojeg života (jer, pričanje je uglavnom upravno, u prvom licu, dakle neskriveno autobiografski) nije saopćila/prikazala ili barem aludirala da bi njen oproštaj (“Zbogom”, ma, baš?) imao opravdanje u svojim 60+, koje su, kao što znamo, “nove četrdesete”, zatečena na raskrižju između muža i “prijatelja” ne-ljubavnika, pripovjedni se lik Sanje Pilić odlučuje za solomunsko rješenje: dobro će joj doći obojica. “Nedužna sam. Ne osjećam sram što volim premalo. Nekoć sam voljela previše, pa mi je dojadilo… (…) Ne voljeti previše, a biti voljen, vrlo je ekstatično… Ah, zbogom, romantiko! Napokon sam te se riješila.” (str. 88-90-91) – piše Igor Mandić o novoj knjizi Sanje Pilić “Zbogom romantiko”. Druga knjiga na koju se Mandić osvrće je Crnogorca Ognjena Spahića “Pod oba sunca”.

Igor Mandić književna kritika

Dvije u jednoj

Igor Mandić: Zbirka Viktora Ivančića mi je nanijela duševne boli a Asja Bakić je sjajna polemičarka

S vremenom se dobro utuvilo u mnoge glave da je ovaj duhoviti čovo (Ivančić) toliko opasan da ga je bolje – ne dirati. Stoga su njegove knjige (pogotovo one objavljene izvan RH) radije ne recenzira kako se ne bi riskiralo eristikovo reagiranje. E, lako bi ga bilo tako skinuti s… kriva pravca, kad bi Ivančić bio samo zlobno, ali lukavo piskaralo, kad bi bio tek puki zajedljivac koji svojom domišljatom rječitosti (kalamburima, paradoksima…) tjera mak na konac. Ali, nije tako, srećom (!!), jer Ivančić je (premda izvorno humorist; splitski zajebant) ozbiljan politički mislilac, trajno lijevo orijentiran, a koji je za svoje pravo izricanja/objavljivanja mišljenja godinama bio povlačen po sudovima, uvijek ispadajući krivim za pravovjerni pravac. Da ne duljim, Ivančićeva zbirka (119 kn, a vrijedi stostruko!) jedina mi je u ovim recentnijim književnokritičkim kozerijama potaknula emocionalnu reakciju, time što mi je nanijela – duševne boli! – piše Igor Mandić za Jutarnji. A na istom mjestu je još jedna recenzija.

Igor Mandić književna kritika

Voli, ne voli

Igor Mandić: Zoran Roško je objavio papazjaniju dok nam je Dorta Jagić podarila fino proćućena zapažanja

O Roškovu novom romanu Bogart i Seranoga ovaj nam tjedan Mandić zaključuje: Ipak, u ovoj nevješto pripremljenoj papazjaniji (kažem, tako, papazjanija, oprezno, jer “salata od riječi”, kao “kombinacija riječi i fraza kojima nedostaje smisleno značenje ili logička povezanost”, sugerira postojanje nekog bolesnog stanja) Roškov pripovjedač ponekad ima ‘lucida intervalla’, pa se u njima može naslutiti kako bi autor – MOŽDA – mogao i bolje nego što nam je u ovom štivu (koje NIJE ROMAN) marljivo pokušao dati do znanja. Ipak, Dorta Jagić prolazi mnogo bolje pa će Mandić konstatirati: Fino proćućena zapažanja (još im malo fali do aforizma), u proznom tekstu, ukazuju na njenu već dokazanu pjesničku izvrsnost, dok bi se o samo natuknutim filozofsko-mitološko-teologijskim pitanjima moglo nadugačko diskutirati (i kao moja malenkost “biti kontra”). Zato je za svaku pohvalu što nas D. Jagić nije time opterećivala, već je složila zbirku profinjenih kratkih proza, bez konkurencije u takvoj, sličnoj, hrvatskoj književnosti! Komentira Igor Mandić za Jutarnji list

Igor Mandić književna kritika kolumne

Ubij ga nimalo nježno

Igor Mandić Araličinom romanu Duh zloduha: Uzaludna knjižurina

Patetični starački stil, koji kasno, ali možda efikasno non-stop u tekstu priče kriči: “O Bože, o dragi Bože… Bože milostivi… Hvala ti, Bože…” Pogledaj Gospodine svoje poklonike…??? išao mi je iz stranice do stranice na živce (vrlo dobro načete što nam III. program HRT-a, naše “javne” televizije – nije li to sinonim za kurvu/prostitutku, kao “javnu” djelatnicu – svakodnevno u 18 h priušćuje prijenos – ove ili one, ali mise??!). Doduše, njegovi historijski romani zbivaju se u dalekoj prošlosti, ali Aralica i u “Duhu zloduha” donosi priče iz antikvarnice, stare šezdesetak godinica (“suvremeni” pisac, nema što, ma baš?), pa se ne može izmigoljiti iz kalupa svoje memljive pseudodokumentarnosti… Ovu uzaludnu knjižurinu (460 str. za 169 kn; da je tekst skraćen barem dvije trećine, izostavljajući doooooooosadno, pseudo mikro opisivanje i doooooosadno ponavljanje istih frazema, da je izbačen sav pseudoreligijski kič, onda bi se takva knjižica za 50 kn eventualno mogla kupiti)… – piše nemilosrdni Igor Mandić.

Igor Mandić književna kritika

Možda ostarite čitajući

Igor Mandić: Kvaziproze Predraga Ličine su šrot priče, i ne preporučuju se mlađima od sto

Baš šarmantan naslov koji bi, čini mi se, pobijedio i na kojem svjetskom natječaju za sufinanciranje (samo kad bi ga i u tom slučaju protažirao super-Urednik, cij. kol. Kruno Lokotar). Naime, “Bljuzga u podne”, taj bljutavi ričet od kvaziproze autora Predraga Ličine (rođ. u Zagrebu, 1972.) i to kao nekakav “nastavak” zbirci priča “Bljuzga u praskozorje” (u koji, srećom, nisam ugazio), od naslova (tako omiljenih Ministarstvu!???) toliko je odbojan da sam ga tek s tri maskice na licu, izoliran u svojoj sobici, uspio nekako pročitati, baratajući plastičnim rukavicama, te “u konačnici” (!prokletoj frazi!) dezinficirajući radni stol. Zašto baš “bljuzga” (ispravnije je bljuzgavica) kad se nude mogućnosti kao “čir na guzici”, “gas-gangrena”, “čankir”, “dijareja” i po svemu se čini, da je i drukčije imenovana ova najnovija proza P. Ličine, jednako bi otprve zapahnjivala svojom besmislenošću! Piše Igor Mandić za Jutarnji list

Igor Mandić književna kritika kolumne

Izmisli pa vladaj!

Igor Mandić: Avet autobiografizma kruži hrvatskom tekstualnosti

Igor Mandić pročitao je dvije knjige, nije mu se svidjela niti jedna, ali vrlo zabavno piše o proživljenom iskustvu čitanja: Jedna avet kruži hrvatskom tekstualnosti: AVET AUTOBIOGRAFIZMA. Kad pred praznim papirom, bjelinom ekrana, nekakva neumoljiva ambicioznost tjera ponekog da to ispuni misterioznim slovčanim crvuljcima, onda se u pomanjkanju bilo kakve ideje može svašta razglabati o najintimnijoj privatnosti, osobito onoj u dalekoj mladoj dobi, a koja nikome sa strane uopće nije važna ni zanimljiva, već naprosto – dosadna.

Igor Mandić književna kritika preporuka za čitanje

Kako (ne) pisati

Mandić: Ivaniševiću je stalo da pomoću ni pjana, ni trijezna inspektora opiše scenu šarolikih likova

O Ivaniševićevu novom romanu “Sutra je novi ručak” Mandić progovara: Ali, šalu na stranu (kako se to, opet pogrešno kaže, jer zašto bismo sa šalom “zastranili”, kad je ona svemu začin, baš kao šalša o’ pomidora), dobrodušno se zezajući sa svim i svakim, Ivanišević je sročio briljantni, humorni anti-krimić, djelce o Splitu kakav nikad neće prestati da bude! Ča je silni Scotland Yard kontra Nalisovom gradu? Svejedno ćemo sutra ručati, recimo artičoke, bob i biže, u kojoj konobi, dok će Londraši iz novinskih tuljaca na ulici čokati fish&chip! Nažalost, nije iste sreće autorica Magdalena Blažević čiju zbirku priča “Svetkovina” karakterizira ovako: Za svoju prvu knjigu (jer za druge ne znam, u bilješci o autorici) gđa Blažević “brižno” je (ma, baš!) probrala 25 priča (i sve su stale na 135 str., ma, baš?, cijena 129 kn., i da odmah kažem, ne vrijedi ni pišljiva boba!). Piše Igor Mandić za Jutarnji list

Igor Mandić književna kritika kolumne

Mačlit