Tu sam se, priznajem, i šesti put malo zbunio. Hrvoje Hitrec, čovjek koji je mitske sedamdeset prve “ostao izvan zbivanja”, koji je u povijesnom trenutku osnivanja HDZ-a “ostao pred hotelom Panorama”, koji ni u slavno vrijeme Savske “nije cijelo vrijeme visio u baraki”, niti “znao tko tamo dolazi”, veteran koji se “uopće ne sjeća Manolića”, o Sanaderu “nema informacija”, a o unutarstranačkim procesima “nema spoznaja”, čudom se čudi što “još nije izbačen iz HDZ-a”! Zašto bi, zaboga, bio izbačen? Na Hitrecovu mjestu ja bih se čudom čudio kad bi itko u HDZ-u znao da je on uopće član. Hrvoje Hitrec, shvatili biste na kraju bildungsromana “Na desnom rubu pameti”, zapravo uopće nije važan. Kao čovjek kojega je povijest usadila u svaki pojedinačni vrtlog hrvatskog dvadesetog stoljeća, a on u svakom ostao na sigurnom, kod bake i djeda – “izvan zbivanja”, bez “informacija” i “spoznaja” – Hrvoje Hitrec zapravo nije ime i prezime, već zbirna imenica, mitski Krležin hrvatski intelektualac na samom rubu velike historije, “promatrač” iz sigurne “daljine”, “veličanstvena sublimacija sviju hrvatskih nesreća”, kako bi primijetila oduševljena književna kritika. Novosti