Književnost sa začinom
McCarthyjev problem: razorna moć metafore
Kad je “Putnik” prvotno najavljen 2015. godine, biolog David Krakauer opisao ga je kao “matematički i analitički roman”. “Što napravite nakon što napišete ‘Cestu‘?” retorički je upitala McCarthyjeva urednica u Knopfu Jenny Jackson. “Napišete dvije knjige o Bogu i egzistenciji.” Cormaca McCarthyja za života su nazivali “velikim pesimistom američke literature”, njegov “Krvavi meridijan” opisali su kao “gnostičku tragediju”. Slično bi se moglo reći i za “Putnika” i “Stellu Maris” – i to su gnostičke tragedije. Oba su romana romani ideje – u prvom se autor više bavi fizikom (tuge), u drugom matematikom, sviješću, nesvjesnim i porijeklom jezika; prirodom stvarnosti i povezanošću genijalnosti i ludila.
Nakon što pročitate “Stellu Maris” shvatit ćete da morate ponovno pročitati “Putnika” jer odjednom sve što se zbiva Bobbyju dobiva novo značenje. A onda opet “Stellu Maris” jer sve s čime se Alicia muči ima novo tumačenje. Dva romana o Bogu i egzistenciji napisani su kao beskonačna petlja, uroboros koji grize svoj rep, jebeni prsten, McCarthy!, noćna smjena, podsvjesna matematika. O čemu doista govore vjerojatno ćete shvatiti dok opsesivno važete sastojke za čokoladnu tortu, ili u trenutku kad Keith Jarrett usred koncerta uzvikne od oduševljenja, iznenađen vlastitom improvizacijom u Kölnu. Najbolje knjige
