Uvijek pomalo u sjeni
Marinko Colnago je živio u vrijeme uspona, vrhunca i transformacije jugoslavenske i hrvatske industrije popularne glazbe
Marinko Colnago je u Novim fosilima bio od prve objavljene ploče “Kad naš brod plovi”. Svirao je bas gitaru i prema dojmu koji je ostavljao – zadovoljavao je sve kriterije za stereotip o nenametljivim basistima i ljudima iz sjene. Iako je tada (krajem šezdesetih i u prvoj polovici sedamdesetih) sastav imao nezanemarive uspjehe i turneje, pogotovo po nekadašnjem SSSR-u, riječ uspjeh je dobila novu dimenziju dolaskom Đurđice Barlović, Vladimira Kočiša Zeca i mladog Rajka Dujmića. Fosili su imali publiku “od 7 do 77”, iako bi se to u njihovom slučaju moglo reći “od 3 do 103”. Bilo je pjesama perolake kategorije koje su ipak uspijevale biti slušljive i slušane, kao i gorkih prikaza emocionalnih slomova koje su tek naizgled upakirane u milozvučne aranžmane. Zoran Tučkar za Ravno do dna