Mandić: Brrrr... prošli su me trnci: je li moguće da se naš pisac ojunačio iskušati u tako teškom žanru? - Monitor.hr
22.11.2020. (11:30)

Mlakić u pohodu na znanstvenu fantastiku

Mandić: Brrrr… prošli su me trnci: je li moguće da se naš pisac ojunačio iskušati u tako teškom žanru?

Mlekić u budućnost ne projicira svoju nadu (to bi onda bila “utopija”), ali ne pojačava ni bojazni koje već ima (to bi onda bila “kontrautopija”), već – anticipira sadašnjost… Nemajući, dakle, pretenzije, da “svoju” 2084. g. uspoređuje iliti dovodi u isti “distopijski” rang, kao što je nepremašiva “1984” G. Orwella (1903. – 1950.), kao “pisac naših prostora” Mlakić se zadovoljava škrtom anticipacijom sadašnjosti, jer ako budućnost postoji, ona je – već sada! U razvučenom pripovijedanju, odbacujući bogatstvo/obilje riječi, Mlakić kazuje toliko strašnoga da bi svaka priča mogla biti romanom, samo da nije ovoliko alegorije! Piše Igor Mandić za Jutarnji list


Slične vijesti

01.07. (07:00)

Puno love oko jedne gluposti

Legendarne Nedjeljom u 2, Igor Mandić o nogometu 2002: To je jedna dosadna i monotona igra na razini majmunskih instinkata


Nije slučajno postala popularna, nego jer je do kraja neizvjesna. Kaže se „obrat u zadnjim minutama ili sekundama igre“. Taj obrat je ono jedino na to računa gledateljstvo, kao na svoj ulog adrenalina u navijanju, ali premalo je to za 90 minuta, ljudi božji. Bolje radite nešto drugo, nego navijati za taj glupi nogomet. Muškarce se odgaja da budu najprije dobri navijači kao dječaci, da bi bili dobri radnici i vojnici u službi društvenog poretka koji je dakako kapitalistički jer navijači su najveći sluge kapitalističkog režima. To je apsolutno produženje jedne obiteljske situacije. Golman je majka, žena ili djevica u obitelji i njega svi moraju štititi od protivničkih napadača i svaki gol je zabijanje u obiteljsku intimu nekoga stranca. Tako je govorio pokojni Igor Mandić. Ima i cijela emisija dostupna na YT.

13.03.2023. (20:30)

U sjećanje na Igora Mandića: Eto stari Mandiću, nismo ti upropastili smrt

14.03.2022. (10:30)

Odlazak legende

Umro je Igor Mandić (1939 – 2022)

Igor Mandić je u studenom 2017. bio gost kod Stankovića. Evo nekoliko rečenica iz te emisije: Zašto se užasavaju smrti, posebno vjernici koji se nadaju vječnom životu, dok mene čeka ništavilo… Starost je raspadanje čovjeka u predvorju smrti… Projekt Hrvatske je propao… Ljubav je kolosalna masna laž kojom se zamazuju oči muškarcima ne bi li se što više trsili da dopru do ženskoga mesa… Brak je ujedinjen zajedničkim potomstvom i to je najjače ljepilo koje postoji na svijetu… a tu je i cijela emisija koja je bila uglavnom posvećena njegovoj knjizi “Predsmrtni dnevnik”.

O Igoru Mandiću Jutarnji, Oleg Maštruko, Miljenko Jergović, Marina Vujčić

08.03.2021. (23:00)

Velike riječi, "odmah nakon Krleže"

Igor Mandić: Povijest kao bordel u novoj megaknjizi Miljenka Jergovića

Ali, zatrpan pod rječničkim bogatstvom ovoga pripovjedača (kakav se nakon M. Krleže napokon pojavio), osupnut i zbunjen smionošću njegovih fantazmagorijskih elukubracija – ne smatram ukrasni pridjev baš važnim, kad je sadržajni nadjev fenomenalan. Kako Babukić i priča o njemu završavaju, neću otkriti jer svaki marljivi čitatelj ima pravo na svoje razočaranje – piše Igor Mandić o novoj knjizi Miljenka Jergovića ‘Vjetrogonja Babukić i njegovo doba‘ i rekli bismo nakon čitanja nefokusirane recenzije da mu se knjiga ipak sviđa.

01.03.2021. (16:00)

Sažeci ovotjedne lektire

Igor Mandić: U potrazi za “čojstvom” i spomenar mlađe punoljetnice

Ništa nam baš “romantično” iz svojeg života (jer, pričanje je uglavnom upravno, u prvom licu, dakle neskriveno autobiografski) nije saopćila/prikazala ili barem aludirala da bi njen oproštaj (“Zbogom”, ma, baš?) imao opravdanje u svojim 60+, koje su, kao što znamo, “nove četrdesete”, zatečena na raskrižju između muža i “prijatelja” ne-ljubavnika, pripovjedni se lik Sanje Pilić odlučuje za solomunsko rješenje: dobro će joj doći obojica. “Nedužna sam. Ne osjećam sram što volim premalo. Nekoć sam voljela previše, pa mi je dojadilo… (…) Ne voljeti previše, a biti voljen, vrlo je ekstatično… Ah, zbogom, romantiko! Napokon sam te se riješila.” (str. 88-90-91) – piše Igor Mandić o novoj knjizi Sanje Pilić “Zbogom romantiko”. Druga knjiga na koju se Mandić osvrće je Crnogorca Ognjena Spahića “Pod oba sunca”.

22.02.2021. (20:00)

Dvije u jednoj

Igor Mandić: Zbirka Viktora Ivančića mi je nanijela duševne boli a Asja Bakić je sjajna polemičarka

S vremenom se dobro utuvilo u mnoge glave da je ovaj duhoviti čovo (Ivančić) toliko opasan da ga je bolje – ne dirati. Stoga su njegove knjige (pogotovo one objavljene izvan RH) radije ne recenzira kako se ne bi riskiralo eristikovo reagiranje. E, lako bi ga bilo tako skinuti s… kriva pravca, kad bi Ivančić bio samo zlobno, ali lukavo piskaralo, kad bi bio tek puki zajedljivac koji svojom domišljatom rječitosti (kalamburima, paradoksima…) tjera mak na konac. Ali, nije tako, srećom (!!), jer Ivančić je (premda izvorno humorist; splitski zajebant) ozbiljan politički mislilac, trajno lijevo orijentiran, a koji je za svoje pravo izricanja/objavljivanja mišljenja godinama bio povlačen po sudovima, uvijek ispadajući krivim za pravovjerni pravac. Da ne duljim, Ivančićeva zbirka (119 kn, a vrijedi stostruko!) jedina mi je u ovim recentnijim književnokritičkim kozerijama potaknula emocionalnu reakciju, time što mi je nanijela – duševne boli! – piše Igor Mandić za Jutarnji. A na istom mjestu je još jedna recenzija.

15.02.2021. (15:30)

Voli, ne voli

Igor Mandić: Zoran Roško je objavio papazjaniju dok nam je Dorta Jagić podarila fino proćućena zapažanja

O Roškovu novom romanu Bogart i Seranoga ovaj nam tjedan Mandić zaključuje: Ipak, u ovoj nevješto pripremljenoj papazjaniji (kažem, tako, papazjanija, oprezno, jer “salata od riječi”, kao “kombinacija riječi i fraza kojima nedostaje smisleno značenje ili logička povezanost”, sugerira postojanje nekog bolesnog stanja) Roškov pripovjedač ponekad ima ‘lucida intervalla’, pa se u njima može naslutiti kako bi autor – MOŽDA – mogao i bolje nego što nam je u ovom štivu (koje NIJE ROMAN) marljivo pokušao dati do znanja. Ipak, Dorta Jagić prolazi mnogo bolje pa će Mandić konstatirati: Fino proćućena zapažanja (još im malo fali do aforizma), u proznom tekstu, ukazuju na njenu već dokazanu pjesničku izvrsnost, dok bi se o samo natuknutim filozofsko-mitološko-teologijskim pitanjima moglo nadugačko diskutirati (i kao moja malenkost “biti kontra”). Zato je za svaku pohvalu što nas D. Jagić nije time opterećivala, već je složila zbirku profinjenih kratkih proza, bez konkurencije u takvoj, sličnoj, hrvatskoj književnosti! Komentira Igor Mandić za Jutarnji list

08.02.2021. (12:00)

Ubij ga nimalo nježno

Igor Mandić Araličinom romanu Duh zloduha: Uzaludna knjižurina

Patetični starački stil, koji kasno, ali možda efikasno non-stop u tekstu priče kriči: “O Bože, o dragi Bože… Bože milostivi… Hvala ti, Bože…” Pogledaj Gospodine svoje poklonike…??? išao mi je iz stranice do stranice na živce (vrlo dobro načete što nam III. program HRT-a, naše “javne” televizije – nije li to sinonim za kurvu/prostitutku, kao “javnu” djelatnicu – svakodnevno u 18 h priušćuje prijenos – ove ili one, ali mise??!). Doduše, njegovi historijski romani zbivaju se u dalekoj prošlosti, ali Aralica i u “Duhu zloduha” donosi priče iz antikvarnice, stare šezdesetak godinica (“suvremeni” pisac, nema što, ma baš?), pa se ne može izmigoljiti iz kalupa svoje memljive pseudodokumentarnosti… Ovu uzaludnu knjižurinu (460 str. za 169 kn; da je tekst skraćen barem dvije trećine, izostavljajući doooooooosadno, pseudo mikro opisivanje i doooooosadno ponavljanje istih frazema, da je izbačen sav pseudoreligijski kič, onda bi se takva knjižica za 50 kn eventualno mogla kupiti)… – piše nemilosrdni Igor Mandić.

30.01.2021. (16:30)

Možda ostarite čitajući

Igor Mandić: Kvaziproze Predraga Ličine su šrot priče, i ne preporučuju se mlađima od sto

Baš šarmantan naslov koji bi, čini mi se, pobijedio i na kojem svjetskom natječaju za sufinanciranje (samo kad bi ga i u tom slučaju protažirao super-Urednik, cij. kol. Kruno Lokotar). Naime, “Bljuzga u podne”, taj bljutavi ričet od kvaziproze autora Predraga Ličine (rođ. u Zagrebu, 1972.) i to kao nekakav “nastavak” zbirci priča “Bljuzga u praskozorje” (u koji, srećom, nisam ugazio), od naslova (tako omiljenih Ministarstvu!???) toliko je odbojan da sam ga tek s tri maskice na licu, izoliran u svojoj sobici, uspio nekako pročitati, baratajući plastičnim rukavicama, te “u konačnici” (!prokletoj frazi!) dezinficirajući radni stol. Zašto baš “bljuzga” (ispravnije je bljuzgavica) kad se nude mogućnosti kao “čir na guzici”, “gas-gangrena”, “čankir”, “dijareja” i po svemu se čini, da je i drukčije imenovana ova najnovija proza P. Ličine, jednako bi otprve zapahnjivala svojom besmislenošću! Piše Igor Mandić za Jutarnji list

17.01.2021. (20:30)

Izmisli pa vladaj!

Igor Mandić: Avet autobiografizma kruži hrvatskom tekstualnosti

Igor Mandić pročitao je dvije knjige, nije mu se svidjela niti jedna, ali vrlo zabavno piše o proživljenom iskustvu čitanja: Jedna avet kruži hrvatskom tekstualnosti: AVET AUTOBIOGRAFIZMA. Kad pred praznim papirom, bjelinom ekrana, nekakva neumoljiva ambicioznost tjera ponekog da to ispuni misterioznim slovčanim crvuljcima, onda se u pomanjkanju bilo kakve ideje može svašta razglabati o najintimnijoj privatnosti, osobito onoj u dalekoj mladoj dobi, a koja nikome sa strane uopće nije važna ni zanimljiva, već naprosto – dosadna.