Na meti kritike
Mandić: Bojim se pisaca decidiranih iskaza, stavljenih na početak, jer obično iz njih ništa ne slijedi
Ovaj sveščić (koji ne mogu nazvati romanom, ni zbirkom pripovijetkica), lišenoga fabulativne niti, zato je od pogovorateljice opterećen komplimentima, kao što su “poetičnost izraza, lirske atmosfere, dojmljivo birane riječi, ekspresivne slike”, a da je sve to, k tome, “društvena satira pomalo alegorijski postavljena”, na koji način “prerasta u unikatno pletivo sitnog boda”, zbog kojih mi je komplimenata drago što do sada nisam bio primoran čitati djela gđe M. Gašpar (pet romana 2010. – 2019., a ovaj je šesti, AKO je roman). Napokon, kako i zašto ovakva “proza”, recimo “sitnog boda” (je li to eufemizam za “chick-lit”?), uopće može doći do knjižarskih polica. Tko je odobrava /ocjenjuje prije tiskanja? Nekada su (ma, baš, stara bedasta praksa) po 2 recenzenta bila potpisana u knjizi, pa se znalo na koga svaliti hvalu ili dići hajku, ali ovako, zar je nakladnik, cij. g. Josip Pandurić jedini odgovoran (ma, baš)??? Piše Igor Mandić za Jutarnji list