Darren Aronofsky onaj je tip redatelja koji izaziva jake reakcije publike, njegove filmove ili vole ili ih mrze, kod njega nema osrednjosti. Sjetimo se samo njegovih dosadašnjih radova – Pi, film o paranoičnom matematičaru; Requiem for a Dream, film o propalim snovima, ljubavi i ovisnosti, The Wrestler, drama o ostarjelom profesionalnom hrvaču koji pokušava vratiti staru slavu pod cijenu privatnog života; Black Swan, film o balerini koju slijepa ambicija dovodi do ludila.
Burne su i reakcije na njegov novi film Majka!, koji je na premijeri u Veneciji izviždan, a kritika je podijeljena. Možda je dijelom za to kriv način na koji se film reklamirao, predstavljali su ga kao horor – što on definitivno nije iako ima teško probavljivih trenutaka, a posebno se isticala i zvjezdana filmska ekipa predvođena Jennifer Lawrence i Javierom Baredemom, a tu su i Michelle Pfeiffer te Ed Harris.
Aronofsky je scenarij napisao u samo pet dana, a ono što je napisao je alegorija o majci zemlji, o postanku i uništenju svijeta, kritika čovječanstva. Neki u filmu vide i kritiku slave, kao i feminističke motive. No veliki je broj i onih koji film kritiziraju kao nešto najgore što su ikada vidjeli. Koliko su opravdane takve reakcije teško je reći, u svakom se slučaju radi o filmu koji potiče na razmišljanje i o kojem će se sigurno još dugo pričati jer je “totalno drukčiji od drugih”.
“Mother! je krajnje nesvakidašnji projekt (ne samo tog) ‘major’ studija, bizarni i subverzivni psihološki horor triler prijemčiviji za festivale poput STFF-a i art kina, nego multiplekse. Ni većina prethodnih ostvarenja Aronofskog, Rekvijem za snove, Fontana života, Crni labud i Noa, nisu bili filmsko štivo za šire mase, a Majka! je najdrskije podvaljivanje multipleksnoj publici posljednjih godina od strane ovog ili gotovo bilo kojeg drugog redatelja”, piše o filmu Marko Njegić u Slobodnoj Dalmaciji.
“Specifičan stil Aronofskog u jednakoj je mjeri u snimateljskim tehnikama kao i u prepoznatljivoj tematici, predstavljenoj uvijek s drugog gledišta. Tako se često koristi hektičnim scenama, brzim rezovima, krupnim planovima i detaljima, rabeći glazbu i zvučne efekte za dočaravanje napetosti, idile ili jednostavno svakodnevnog života. Također, montaža mu je zasigurno najjača strana, jer vješto odabire koje će se scene i slike gledatelju detaljno prikazati, a za koje će mu ipak trebati malo mašte i koncentracije kako bi shvatio (ili odlučio) što mu film želi reći. S druge strane, Aronofsky u gotovo svakom filmu tematizira koncept religije, bilo da se radi o judaizmu, kršćanstvu bilo o budizmu, nastojeći vjeru prikazati kao cilj ili sredstvo za boljitak ili nazadovanje cijelog čovječanstva, dok, naposljetku, apostrofiranjem psiholoških stanja likova na svaki svoj film uspijeva prenijeti depresivne, egoistične, paranoične i u krajnjem slučaju pojedince sposobne za samouništenje, stvarajući u gledatelju osjećaje gađenja i bijesa, ali čak i prihvaćanja te opravdavanja najiracionalnijih postupaka”, piše Marko Mandić o kompletnom opusu i stilu Aronofskog te o filmu, u odličnom tekstu za Glas Slavonije.
