Luksemburg, Luksemburg: Usred rata iz Ukrajine stiže topla i iskrena komična drama - Monitor.hr
06.12.2023. (17:00)
Malo istočne filmografije, za promjenu
Luksemburg, Luksemburg: Usred rata iz Ukrajine stiže topla i iskrena komična drama
Gorko-slatka mješavina komedije i drame sa nijansiranom društvenom kritikom su prirodni autorski habitat ukrajinskog autora jugoslavenskih korijena Antonija Lukiča. To je pokazao u svom predratnom i vrlo dobro prihvaćenom prvijencu „Moje su misli tihe“ (2019), a u sličnom registru, ponešto začinjenom apsurdom, utjecajima gangsterske drame i autobiografskim elementima, obitava i njegov najnoviji film. Kada Kolja dobije poziv iz ukrajinskog konzulata u Luksemburgu da mu je otac teško ozlijeđen i da se vjerojatno neće izvući, te da je braći jedina šansa da se oproste s ocem ta da dođu u ovu bogatu zapadnoeuropsku državu, on će to vidjeti kao izlaznu kartu iz bijede svog života. Svakako zabavan film brzog tempa i snažnog ritma u kojem se stapaju humor, drama, sjećanja, apsurdi i različite perspektive koje čine život. Lupiga
Radnja je vrlo jednostavna: imamo dvije mormonske misionarke, sestru Barnes (Thatcher) i sestru Paxton (East), tinejdžerice ili tek za nijansu starije djevojke na zadatku „kućnih posjeta”, odnosno „lupanja na vrata” potencijalnim konvertitima, odnosno ljudima koji su za njihovo učenje pokazali ikakav interes. Suočene s podrugivanjem ne-mormonske okolice, sa strogim pravilima ponašanja usmjerenim na vlastitu sigurnost, s promjenama odluka uslijed predomišljanja, kao i s lošim vremenskim uvjetima, one su sretne kada im konačno jedan čovjek otvori vrata svoje kuće na rubu šume u planinskom gradiću, te ih pozove unutra na malo razgovora, objašnjavajući da njegova supruga (jer žena mora biti prisutna u sobi dok misionarke razgovaraju s muškarcem) upravo peče pitu od borovnica. Glumački, sve je na mjestu. Grant ovdje koji prolazi kroz svoju renesansui bježi u drugu krajnost od tipa uloge „svaka bi ga majka htjela za zeta” (što su role koje su ga proslavile), ali ipak zadržavajući onu dozu finoće baš od tog tipa, pa ju okrećući na nešto mračno. Marko Stojiljković za Lupigu. Forum
U jeku izborne kampanje, 2016. godine, kandidat za predsjednika SAD-a Donald Trump, izjavio je da bi on mogao iz čista mira ustrijeliti čovjeka nasred Pete Avenije u New Yorku, a da zbog toga ne bi izgubio niti jednog jedinog glasača. Tužna istina je da je Trump bio sasvim u pravu: takvo što zapravo savršeno ide uz njegov karakter, ali sama izjava je zapravo tek pojednostavljena parafraza poznatog citata libertarijanske „filozofkinje” i spisateljice Ayn Rand iz njenog romana „Veličanstveni izvor“. Točan citat glasi ovako: „Poanta je, tko će me zaustaviti.”
„Veni Vidi Vici“ počinje jedinom hiper-stiliziranom scenom polo-utakmice koja se završava nesankcioniranim faulom. Taj faul koji je njenoj momčadi donio pobjedu napravila je adolescentica Paula (Goschler), znajući da za njega neće biti sankcionirana, dok po načelima citata živi jedan od članova publike, njen otac Amon Maynard (Rupp). On je ultra-bogataš, multimilijarder, investitor i „serijski donator” koji ima jedan „obično-neobičan” hobi. On, naime, lovi, ali ne životinje, nego ljude: šetače i rekreativce u parku, izletnike, čak i bicikliste na utrci. U možda najsmjelijem „podvigu” vidimo ga kako ustrijeli biciklistu da bi se njegova tijela riješio uz pomoć pobočnika, ukrao mu bicikl, ispalio šalu na temu reciklaže i sam se od srca smijao njoj. Lupiga
Film je to nastao po hit-romanu Rumaana Alama u režiji Sama Esmaila (poznatog po serijama „Homecoming“ i „Mr Robot“), te u produkciji bračnog para Obama što može biti jedan od faktora za agresivni marketing. Osim što pomalo doslovno adaptira komad literature za mase, redatelj iz petnih žila pokušava pomiriti dva ako ne potpuno isključiva, a onda makar teško spojiva kinematografska pristupa. S jedne strane, imamo mali, komorni „indie” film u kojem likovi kroz razgovor otkrivaju svoje egzistencijalne krize i krizu cijelog čovječanstva kao njihovu implikaciju, dok s druge imamo spektakl koji podrazumijeva akciju i efekte, a prijelazi između njih su dosta nespretni. Marko Stojiljković za Lupigu.
Jonathan Glazer se i u svom prethodnom filmu „Under the Skin“ bavio svjetovima, odnosno upoznavanjem našega svijeta, doduše na apsolutno univerzalnom antropološkom nivou, koristeći „tropu” vanzemaljke poslane na istraživačku misiju kroz koju ona (i mi s njom) upoznajemo ljudsku vrstu. Od tada je prošlo deset godina koje je filmaš potrošio na kratke, namjenske i video-uratke, sve vrijeme istražujući temu Holokausta, njemu – potomku preživjelih – izuzetno blisku. Zapravo je uspio pronaći jedan novi kut kako temi prići i kako ju obraditi na način koji može djelovati hladno, intelektualno i čak proračunato, ali ipak ne bez emocija. U „Zoni interesa“ je apsolutno svaki detalj na mjestu i to je najvjerojatniji razlog zašto je, i bez ijedne eksplicitne scene nasilja, ovo jedan od najstrašnijih horor filmova ikada, kaže Marko Stojiljković za Lupigu. Osvrt ima i Kulturpunkt (Glazer predstavlja “obične ljude” kao utjelovitelje banalnosti zla), a film komentiraju i na Forumu.
Okruženje škole Sonja Tarokić izabrala za svoj dugometražni prvijenac „Zbornica“ koji je upravo doživio premijeru u Karlovym Varyma, gdje je i nagrađen posebnim priznanjem žirija. Protagonistica naše priče je Anamarija (Marina Redžepović), školska pedagoginja kojoj je posao u neimenovanoj školi u okolici Zagreba prvi stalni, nakon nekoliko godina provedenih na zamjenama…
Sonja Tarokić drži sve pod kontrolom i time demonstrira svoj izuzetan talent za režiju koji ju izvlači i iz situacije da film ima barem jedan „kraj viška“, kao i situacije da traje preko dva sata. Ta minutaža se zapravo niti ne osjeća: gledatelj ima osjećaj da je na licu mjesta na neodređeni vremenski period. „Zbornica“ je svakako u vrhu hrvatskih filmova koje smo imali prilike vidjeti ove godine. Pitanje je samo je li bolja kao film ili kao pogled u jedan sustav koji melje sve pred sobom i sve u sebi. Ako još u obzir uzmemo da je u pitanju prvijenac, jasno nam je da od Sonje Tarokić možemo dosta očekivati u budućnosti – piše marko Stojiljković za Lupigu.
Predvođen sjajnim glumcima, interesantno dizajniran, oku i uhu ugodan, Ederlezi Rising je na globalnom planu sasvim solidan film. Na domaćem/regionalnom terenu i u uslovima manjka ženrovskog, naročito SF filma može se čak nazvati prelomnim. (7/10)
Moram da priznam da franšizni filmovi izrazito testiraju moje strpljenje iz godine u godinu i to se, slutim, neće promeniti u nekom skorijem vremenskom roku. Dobro, Marvel. Hajde i DC koji pokušava da isprati zadati ritam. Pa čak i apsurdi za decu i roditelje poput lego filmova čija se “product placement” filozofija vidi od naslova nadalje. Ali ovaj tempo Star Wars filmova zaista nije human i postaje sve teže uvideti svrhu svemu tome. Biće možda neke poetske pravde u tome da serijal koji je uspostavio franšiznu filozofiju u kinematografiji bude i onaj koji će taj pristup uništiti (ako se to zaista dogodi, to jest), ali sa predominantnom fanovskom kulturom sva je prilika da će pre pucanja balona uslediti dugi period stagnacije. “Fandom” je dijagnoza, rekao bih dugoročna i sa malo šansi za izlečenje.
Kako drugačije opisati situaciju da sada svake godine dobijamo po jedan Star Wars film, neparnih godina filmove iz glavne trilogije, a parnih kvazi-samostalne filmove smeštene u Star Wars svet? Kako objasniti da od prethodnog Star Wars naslova The Last Jedi nije prošlo ni pola godine? I kako objasniti da je producentski tim u međuvremenu uspeo zameniti reditelja (iskusni štancer Ron Howard došao je umesto Phila Lorda i Chrissa Millera) i barem jednog glumca sa značajnom ulogom (Michael Kenneth Williams nije mogao uskladiti rasporede za glasovno snimanje originalno CGI lika Drydena Vosa), te izvesti dosnimavanja u roku za “prequel” o Hanu Solu?
Svakako, u pitanju je pre svega biznis, kreativni kriteriji su u drugom planu, ali prvi rezultati nisu nimalo obećavajući. Otvaranje sa nešto preko 100 miliona dolara zarade (na oko 300 miliona uloženih) smatra se neuspehom. Deo toga se može otpisati na kalendarsko pozicioniranje (iza tri jako velika Marvel filma), ali opet nije teško iščitati da fanovi nisu oduševljeni pristupom reditelja Howarda i tima Disneyevih producenata. Podsetimo se da su i The Force Awakens, Rogue One i The Last Jedi solidno podelili publiku i kritiku, pa možemo zaključiti da ni Star Wars nisu baš tolika “zlatna koka” kao što se činilo iako je baza fanova verovatno dovoljno velika da na kraju neće biti gubitaka, barem ne katastrofalnih.
Dodatna otežavajuća okolnost za Solo: A Star Wars Story je to da je u pitanju pred-nastavak koji je sam po sebi predvidljiv – znamo šta sledi, usamljeni pilot, plaćenik i svemirska baraba Han Solo će se pridružiti pobunjenicima, osvojiti princezu Leiu i na koncu poginuti od ruke njihovog zajedničkog sina, a za nekakvim dubinskim građenjem lika iz svemirske bajke zaista nema preke potrebe. Umesto toga, scenaristi otac i sin Kasdan i reditelj Howard su sebi kao zadatak postavili da odgovore na nekoliko manje ili više konkretnih pitanja:
– Kako je postao tako hladnokrvan i nepoverljiv? Generički odgovor, težak život, vojna obuka, tako ga naučio prvi i jedini mentor Beckett (Harrelson), a i devojka Qi’ra (Clarke) mu je slomila srce.
– Otkud mu prezime Solo? Koga briga, ali ovde je to rešeno kao lagano neuspeli štos.
– Kako je postao pilot? Vojna obuka, logično, pre toga je bio samo lopov koji je znao da vozi ukradena vozila, uostalom to je i prva akcijska scena u filmu.
– Otkud mu Millenium Falcon? Znamo, osvojio ga je na partiji Sabacca (mehanika slična nekoj svemirskoj verziji pokera) od švercera Landa Calrissiana kojeg ovde igra Donald Glover.
– Šta znači obaviti proći Kessel za manje od 12 parseca? “Kessel Run” nam ja takođe poznat pojam, kao što znamo da je parsec mera za dužinu, a ne vreme ili brzinu, ali za to ovde konačno dobijamo suvislo objašnjenje.
– Kako je Han upoznao Chewbacu i kako je dotični dobio nadimak Chewie? E, to je već zanimljivo, ali jednom kada dobijemo odgovor (u prvoj polovini), onda se više na to ne vraćamo, odnosno ne gradi se odnos između čoveka i wookieja dalje od Solovog osećaja za pravdu i prezir prema ropstvu.
Ostatak filma je, dakle, prilično generička “origins” priča koja spaja trivijalne podatke iz Star Wars univerzuma i služi kao vezivno tkivo između mnogih akcionih sekvenci u kojima emocije diktira muzika Johna Powella po motivima standardnog score-a Johna Williamsa. Imamo, dakle, i pljačku vlaka, jurnjavu s automobilima, scene bitke nalik na Prvi svetski rat, svemirsku kockarnicu, svemirsku jahtu, nagoveštaj pobune, malo na silu ubačenog, a svejedno nekako duhovitog socijalno-političkog konteksta gde se droidica L3-37 (glas Phoebe Waller-Bridge) bori za oslobađanje i emancipaciju robota, očekivani “used future” dizajn i ponešto referenci i poveznica sa ostatkom Star Wars sveta.
Kako to izgleda u praksi? Pa, kako šta. Glumački sve štima. Woody Harrelson svoju ulogu može izdeklamirati i u snu, Thandie Newton kao njegova partnerica je zgodno osveženje, baš kao i Jon Favreau kao, avaj, prerano žrtvovani accadianski pilot sa viškom ruku. Emilia Clarke (iz Game of Thrones) donosi mešavinu zavodljivosti, taktilnosti, ranjivosti i sposobnosti preživljavanja kao Qi’ra, u daljem toku filma upletena u kriminalni sindikat koji vodi Vos (Paul Bettany, vrlo dobar). “Show” u principu krade Donald Glover kao Lando, postajući tako nešto nalik na Solo figuru u Solo filmu, a Solo, čini se, nije baš tako solo-frajer da bi nosio ceo film. U tom smislu, Alden Ehrenreich (do sada najpoznatiji po ulozi u Hail Caesar braće Coen) nije loš kao Han Solo, čak i liči na mladog Harrisona Forda i ima nešto malo od tog njegovog frajerskog nastupa, ali njegovo glumačko ostvarenje ne odlazi dalje od imitacije, odnosno teško će nas uveriti da je njegov Han Solo postao baš ONAJ Han Solo.
Sa tehničke i vizuelne strane, film je dosta problematičniji. Režija Rona Howarda je vrlo standardna, da ne kažem pešačka, inspirativna možda u ponekoj sceni ili sekvenci, ali bez osećaja za širu sliku. “Cigla-malter” struktura filma postaje zamorna, a trajanje od preko dva sata izazov. Najveća greška je, međutim, izbor Bradforda Younga za direktora fotografije. Dok je njegovo insistiranje na mraku i senkama smisleno u Arrivalu, da ne govorimo o Ain’t Them Bodies Saints ili A Most Violent Year, ono se ovde nikako ne uklapa, pa Solo postaje najmračniji, najsivlji i najmutniji Star Wars film bez ikakvog jasnog razloga. Film sam, srećom, gledao u 2D varijanti, a o tome kako ta mešavina tamnih i zemljanih boja izgleda u inače tamnijem i mutnijem 3D-u, mogu samo da zamislim.
Kada se podvuče crta, nije da nam je ovo bilo potrebno. A sumnjam da je bilo potrebno i mudrim glavama iz Disneya zaposlenim na “marvelizaciji” Star Wars sveta. Posebno bode oči paradoks da je za neke detalje u filmu potrebno ekstenzivno poznavanje sveta, dok su druge, jednako bitne informacije, redundantne čak i osrednjim poznavaocima. Čini se da su i najzagriženiji fanovi prepoznali lažnjak koji čak i nije toliko loš koliko je usiljen.
Ocjena: 5/10
Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.
“U svom nagrađivanom filmu ‘The Nile Hilton Incident’ švedsko-egipatski reditelj Tarik Saleh ponudio je odgovor na pitanje kako bi izgledao film noir van zapadnjačkog konteksta… Saleh uspeva u naumu da sprovede detaljnu sondažu egipatskih socijalnih prilika i tako napravi političan film bez pretenzija prema aktivizmu ili istoričnosti” – piše Monitorov Marko Stojiljković o krimiću smještenom u Kairo o ubojstvu elitne prostitutke u što je upleten vrh politike, dok slučaj rješava korumpirani policajac. Monitor.hr
Zanimljivo kako su neki žanrovi transferabilni kroz prostor i kroz vreme samo ako onaj koji ih se hvata zna u kolikoj se meri čega treba držati. Uzmimo primer noira, filmskog žanra sa korenima u američkoj pulp literaturi detektivske sorte, čije je ime ima korene u tehničkim specifikacijama, a ne u sadržini. Nastao u periodu oko Drugog svetskog rata, sniman danju sa tamnim filterima ne bi li dočarao noć, noir je na domaćem terenu u Americi, a posebno u Los Angelesu. U novoholivudskoj reviziji, znojni dani su zamenili lepljive noći, krajem 80-ih i ranih 90-ih često je ubacivana ljigava soft erotika u zaplet, a sa ‘Blade Runnerom’ noir je otišao i u budućnost. U francuski kontekst ušao je nedugo nakon rata i to je učinio izuzetno elegantno – pariški žargon je dostojno zamenio američki “hard boiled” sleng, a policijski inspektori su došli na mesto policijskih ili privatnih detektiva. Na prelazu milenijuma, noir je, prvo u literaturi, a onda i na filmu, zauzeo Skandinaviju, insistirajući na klasnim i socijalnim kontekstima i zloupotrebi moći u naizgled idiličnom društvu. Pitanje svih pitanja bi bilo kako bi izgledao noir van zapadnjačkog konteksta, a švedsko-egipatski reditelj Tarik Saleh je ponudio odgovor u svom nagrađivanom (pobednik Sundance festivala u ne-američkoj konkurenciji) filmu ‘The Nile Hilton Incident’.
Osnovni elementi su više američki negoli skandinavski utoliko koliko “setting” Kaira između bede i glamura, tradicije i modernosti više podseća na “džunglu na asfaltu” Los Angelesa nego na zaleđenu vodu Stockholma ili Kopenhagena ispod koje se mulj tek nazire. Tako imamo žrtvu – pevačicu i high-end prostitutku, svedokinju ilegalnu imigrantkinju i hotelsku čistačicu (Malek), te trojicu muškaraca koji su u ubistvo upleteni. Jedan je poslovno-politički moćnik Shafiq (Ahmed Selim), drugi je njen menadžer i svodnik Nagy (Yacoubi), Tunižanin sa kojim je bila upletena u seriju iznuda, a treći je misteriozni ubica (Dazi), povezan sa jednim ili drugim. To sve treba da razreši prosečno korumpirani (podmitljivi, ali i otvoreno kradljivi) egipatski policajac Noredin Mostafa (Fares Fares, ujedno i jedan od producenata filma) sklon porocima poput lančanog pušenja i kombinacije tableta sa pivom čiji nezadrživi uspon kroz policijsku hijerarhiju potpomaže njegov šef i stric Kammal (Maher). Noir ne bi bio noir bez “fatalke”, i nju imamo u formi žrtvine kolegice i prijateljice, Tunižanke Gine (Amar). Vreme radnje je takođe zanimljivo, predvečerje revolucije koja je odnela korumpirani režim Hosnija Mubaraka, a nezadovoljstvo u zraku se može seći nožem.
Upravo se u egipatskom kontekstu krije puna snaga Salehovog filma. Naime, koristeći se stvarnim, a nepovezanim događajima (ubistvo izvesne libanonske pevačice u hotelu se dogodilo tri godine pre događaja na Tahrir trgu), Saleh uspeva u naumu da sprovede detaljnu sondažu egipatskih socijalnih prilika i tako napravi političan film bez pretenzija prema aktivizmu ili istoričnosti, a samu revoluciju pritom koristi dramaturški vešto kao dimnu zavesu u koju obavija rasplet filma. Iako je snimanje u Egiptu prekinuto nedugo nakon početka (dovršeno je, ironije li, u Casablanci), kamera Pierrea Aima uspeva da uhvati užurbanu, pa čak i divlju svakodnevicu najvećeg arapskog grada i svojevrsnog središta globalne kulture i to ne samo slikajući poznate toponime, već se spuštajući i na ulični nivo. Replika u kojoj jedan policajac kaže drugom da “ovo nije Švicarska i da nema on šta tu tražiti pravdu” možda zvuči kao komadić ‘Chinatowna’ u gunguli ‘Blade Runnera’, ali ju nije teško “kupiti”.
Samu priču Saleh (poznat po dokumentarcu ‘Gitmo’, animirano-igranom filmu ‘Metropia’ i igranom filmu ‘Tommy’) vodi na različite načine u različitim etapama filma. Nakon podastiranja faktografije zločina kao polazne tačke za istragu i uspostavljanja Noredina kao lika (Fares Fares to olakšava svojim nezanemarivim prisustvom na ekranu, lice nam je poznato iz danskog hit-serijala o Q odeljenju, iz ‘Star Wars’ filma ‘Rogue One’ i nekoliko internacionalnih koprodukcija), početak istrage podseća na tipičan procedural a potpisivanje vremena i mesta događaja čak priziva u pamet seriju ‘Law and Order’, da bi se kasnije atmosfera zgušnjavala, a u fokus dolazili elementi noir misterije i političkog trilera.
Iako bi na površini i po pejzažu ‘The Nile Hilton Incident’ bio bliži američkim klasicima, suština filma je više na tragu skandinavskih filmova. Zločin ne postoji u nekom imaginarnom svetu, već u realnom, a socijalne, pa i političke komponente istog moraju završiti pod povećalom. I autor filma i njegov glavni glumac – producent vrlo dobro funkcioniraju u više konteksta, arapskom, skandinavskom i žanrovski-filmskom, pa je tranzicija fluidna, a mešavina prilično opojna. Tako da, ma kako čudno i derivativno u opisu zvučao, skandinavsko-egipatski noir ‘The Nile Hilton Incident’ radi baš onako kako treba. (8/10)
Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.
“Kako se odnositi prema hitičnosti prvog dela? Još istoga? Ponovno izmisliti točak? Nešto između? Promeniti mu suštinu, a ostaviti formu? Napraviti blagu varijaciju na temu tipa ‘isto to, samo malo drugačije’? Hajdemo reći da ‘Deadpool 2’ balansira između poslednje dve solucije i da je u konačnici ovo (još) više Marvel, a manje ‘Deadpool’ film, ako me razumete”, piše Marko Stojiljković o novom filmu o anti-super-junaku. Monitor.hr
