Predrag Finci tipični je sarajevski majstor gnome i anegdote, jedan od najizrazitijih talenata generacije. Svoje verbalno umijeće razvijao je po krčmama i birtijama svoje mladosti, po studijima kod najčuvenijih europskih profesora, u beskonačnim razgovorima o svemu i svačemu, čitajući sve i svašta, živeći u zanimljivim vremenima. Na jednome mjestu u knjizi “Prošle godine u Barnetu” Finci piše: “Pita me poznanica kako mi je u Engleskoj. ‘U Sarajevu sam viđao pripitog Sašu Vojtova, u Londonu Petera O’Toolea.’”. Svega ima u toj usporedbi dva grada i dva života, u toj refleksiji o egzilu: i tipičnoga sarajevskog hvastanja koje, međutim, popravlja ona najdublja i sveponištavajuća autoironija, i vrhunskoga gega, igre kulturnim modelima i ljudskim sudbinama, usporedbe neusporedivog… Za vedrog čovjeka čemerno je piti u tuđini. Općenito je čemerno piti u tuđini, čak i nakon što ti tuđina postane dom, ili nakon što ti cijeli svijet, uključujući rodno selo, postane tuđina. Miljenko Jergović