Konjina trojanski

Došao je tiho, ali nije otišao u legendu. Napuhani trojanski konj koji je prije par dana osvanuo na središnjem zagrebačkom trgu razveselio je malobrojne slučajne prolaznike, nahranio nešto ljudi i zatim odlepršao u neke sretnije zemlje.

Bio konj. Otišao. A, ljudi moji, čudo jedno! Jesu li iz njega izašli grčki ratnici ili barem Yanis Varoufakis, da nam objasni kako se možemo beskonačno zaduživati i nikad ne vraćati dugove?

Ništa od toga. Trojanski konj simbilizira trgovački sporazum između EU i Sjedinjenih Američkih Država famozni TTIP, ugovor koji bi trebao ojačati gospodarsku suradnju članica, a koji se dogovara iza debelih zidova i teških zavjesa, daleko od očiju javnosti.

Mnogo je napisa protiv ovog sporazuma, jer ljudi se s razlogom plaše nečeg što se dogovara građanima iza leđa i krije kao zmija noge.

Neću vam reći o čemu se radi – izvolite čitajte, educirajte se. Guglajte. Uključite mozak. Zainteresirajte se za vlastitu budućnost i budućnost svoje djece. Ne budite pasivni promatrač vlastitog života.

Ne iznenađuje me previše opća nezainteresiranost za TTIP. Riječ je o sporazumu koji se dogovara visoko, visoko, toliko visoko da ni naši europarlamentarci ne mogu dobiti uvid u dokumentaciju bez prethodne dozvole i stroge kontrole. Takva tajnovitost ljude plaši. A uplašen čovjek koji ne vidi mogućnost kontroliranja situacije učinit će ono najjednostavnije: izbjegavat će situaciju. Zato o TTIP-u ne pričamo mnogo, a niti naši političari. Mediji o tome ne pišu, o tome se ne raspravlja po tribinama. Tek tu i tamo čujemo nešto malo mrmora od strane domaćih političara, ali ni oni, valjda, puno ne znaju.

No, zato o reproduktivnim pravima žene znamo sve, pa i više od toga. Namjerno kao protutežu gromoglasnom muku oko TTIP-a uzimam upravo ovaj primjer, jer imam dobar razlog.

Sjetimo se, nedavno je odlukom Europske komisije i u Hrvatskoj omogućena nabava tableta za “dan poslije” bez liječničkog recepta. Slično kao i Poljska, i Hrvatska se od galame konzervativnih i crkvenih krugova brani tvrdnjom kako samo radi ono što joj EU kaže. No, spretan smo narod pa ako već moramo slušati gospodare, naći ćemo načina da se malo snađemo. Tako je propisano da svaka osoba koja dođe kupiti nimalo jeftinu tabletu mora odgovoriti na upitnik kojeg ispunjava ljekarnik/ca, po mogućnosti u zasebnoj prostoriji jer su pitanja vrlo intimne prirode.

Ljekarnici i njihove ljekarne, naravno, nisu baš opremljeni niti educirani (time niti stručni) za takvu ulogu proxy liječnika te svećenika, pa je neugodno i jednima i drugima. Posebice je neugodno onima koji zbog priziva savjesti ne žele prodati tabletu (koja je kontraceptivnog, a ne abortivnog tipa), a vjerojatno je još neugodnije njihovim manje prizivljivim kolegama i kolegicama koji zbog toga moraju kombinirati smjene kako bi u bilo kojem trenutku u ljekarni bila osoba koja neće praviti probleme oko prodaje kontracepcijskog sredstva jer kupac ima neotuđivo pravo kupiti tabletu (samo valja istrpjeti malo psihičkog maltretiranja i patroniziranja).

Eto, to je način na koji država rješava stvari – tako da sebi olakša i što prije se riješi problema, pa čak i ako će pritom drugima debelo otežati. Pritom se ponaša posve autokratski, podrazumjevajući kako je ženska osoba koja želi kupiti tabletu barem spolno needucirana, ako ne i kakva promiskuitetna droljetina koja ne pazi na vlastito zdravlje. Država u ženi koja ulazi u ljekarnu ne vidi osobu koja želi kontrolirati vlastiti život, već neodgovornu griješnicu koju valja psihički maltretirati i usmjeriti je na pravi put.

A za trudnoću je potrebno dvoje. Naš mačistički, patrijarhalni sustav međutim neće krivca tražiti na muškoj strani, već je krimen “zabranjenog seksa” isključivo teret žene. Zaista ne vidim razloga zašto na razgovor prije prodaje tablete ne bi bio pozvan i nositelj Y kromosoma jer bez njegove voljne i aktivne uloge apsolutno nema potrebe niti za kupnjom tablete.

Zamišljam scenarij u kojem država osjećaj krivnje dijeli između oba partnera, ljekarnika koji mladom paru očinski blago kaže: “Dobro, sve će biti u redu. Vi, gospođice, pođite sa mnom u prostoriju iza da ispunimo upitnik, a vi mladi gospodine stanite u red ispred one male giljotine. Sve će biti gotovo za čas.”

Zašto je kupnja tablete za dan poslije krimen žene, ali ne i njenog partnera? Nije li posve nelogično i zapravo krajnje iracionalno prema jednoj nimalo ugodnoj odluci odnositi se kao prema jednostranom činu u kojem žena preuzima svu odgovornost, time i opravdava zasluženo psihičko maltretiranje i ponižavanje?

Odgovor je, čini mi se, jednostavan: zato što možemo. Zato što smo patrijarhalno, konzervativno društvo u kojem se žene i u 21. stoljeću moraju izboriti za ravnopravnost. Država može pritisnuti žene i ne strahovati od ćuške koja bi ju mogla stići sa druge strane. Žene su slabe, žene su nezaštićene, žene možemo gaziti i pritom se pravednički osjećati. Žene neće podići šator u Savskoj.

Da, naravno da znamo da je u toj priči i neki muškarac, ali to nije njegova (tj. naša) briga. Žena je stvar u koju se možemo istresti i na koju se možemo istresti. Žena je pasivna, žena trpi. “Bog ju je takvom stvorio”, reći će posebno konzervativni među nama (i strašno zgriješiti).

Država ne kažnjava muške sukrivce – dapače, oni ju uopće niti ne zanimaju. Država ne kažnjava farmaceutske tvrtke, niti tvrtke koje testiraju takve proizvode. Jer to je kapitalizam, to se ne smije.

Smije se zato gaziti slabije od sebe.

Je li vam sad jasnije zašto se TTIP toliko ignorira? Zato što naše vlasti, ma koje bile, ne mogu učiniti apsolutno ništa po tom pitanju. Mi smo pasivni primatelji svjetskih zbivanja i nema baš ničeg što možemo učiniti u tom velikom žrvnju. Zato ćemo to ignorirati ili se ulizivački postaviti da nas ne bi stigla jedna vruća iza uha, a s veseljem ćemo se posvetiti gaženju tamo gdje još predstavljamo neku silu.

Na trgu je isto tako mogao biti i napuhani Trojan, no ne bi taj majci prošao nezapaženo! Digla bi se velika galama i pisalo bi se puno o toj seksualnoj provokaciji, činu koji bi značajno mogao promjeniti naše živote. Sa neviđenim posljedicama po budućnost ove zemlje i njenog naroda.

Teško mi je odlučiti se: jesmo li konji, ili smo ovce?

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.