Karahasan dobitnik najprestižnije njemačke književne nagrade - Monitor.hr
09.05.2020. (21:30)

Užici mladog Dževada

Karahasan dobitnik najprestižnije njemačke književne nagrade

Bosanskohercegovački pisac Dževad Karahasan ovogodišnji je dobitnik najprestižnijeg njemačkog književnog priznanja, Goetheove nagrade, a zbog svoje uloge u izgradnji mostova između zemalja njemačkoga govornog područja i BiH te svoje posvećenosti razumijevanju europskih naroda i zemalja. Frankfurt kaže da je Karahasan veliki europski pisac koji “ono što je strano čini bliskim”. Klix


Slične vijesti

31.05.2023. (11:00)

Život je smijeh i teatar: nauči se stoga da glumiš i glumom da podnosiš bol

Sinan Gudžević: Rastanak s Karahasanom

Nagrada “Kočićevo pero“ Dževadu Karahasanu za roman “Kuća za umorne“ – Haber.ba

U petak, 19. maja 2023. otišao je s ovoga svijeta Dževad Karahasan. To se desilo u Grazu, na Marschallgasse, u bolnici Milosrdne braće, u sobi broj 205 na prvom spratu. U toj istoj sobi je 1. maja prošle godine s ovoga svijeta otišao još jedan veliki Bosanac, Ivica Osim. Ta soba je nešto kao prostorija iz koje se ide na onaj svijet: u njoj je pet kreveta, ali kad neki bolesnik dođe u vrijeme za rastanak sa životom, biva prebačen u tu sobu, u njoj je sam, i njegovi ga mogu posjećivati bez ograničenja koja važe za redovne bolničke posjete. Uz Karahasana je cijelo vrijeme bila njegova životna družica Dragana Tomašević. Dan prije smrti, Dževad ju je zamolio da mu od kuće donese njegova nalivpera pa da on izabere jedno i da ga uz posvetu ostavi Merimi Handanović, svojoj doktorandici koja je trebala braniti svoj doktorat krajem mjeseca… Novosti

28.05.2023. (13:00)

Posljednji iz generacije one prave gospode

Sjećanje na Dževada Karahasana – čovjeka, književnika, profesora

“Došla sam u posljednjoj generaciji doktoranata i rekao je da će završiti akademsku karijeru sa jednim od nas. To sam bila ja, neko tko radi u njegovoj Zenici. Izabrali smo temu, krenuli u rad i onda su krenule bolesti. To je bio jedan atipičan odnos, pravi mentorski odnos, gdje je Dževad Karahasan meni mentor života”, ispričala je Merima Handanović. “U nekim trenucima kada je zaista bilo teško lijepim očima promatrati život, kad sam doktorat pisala u bolničkom krevetu, zbog njegovih poziva i e-mailova, meni je život čak i tada izgledao lijep”, rekla je Handanović. “Mislim da je Dževad Karahasan posljednja generacija one prave gospode. To je čovjek lijepih manira, koji je poštovao svakog – od siromaha do akademika, dijelio ljude samo po tome koliko su dobri. Šetajući s njim do utvrde Schloßberg u Grazu ljudi su ga zaustavljali i molili da se slikaju s njim. Saznala sam da je jesenas, kad je bio zadnji put u Sarajevu, odgodio svoju kemoterapiju da bi meni potpisao doktorsku disertaciju. Bio je spreman riskirati svoje zdravlje samo da njegova studentica ne bi ispaštala”, prisjeća se Merima. Aljazeera

21.05.2023. (12:00)

U povodu smrti jednog od najvećih glasova bosanske i europske književnosti

Dževad Karahasan: Uplašen čovjek nije sposoban za slobodu

Dževad Karahasan - Tragač za fitrom | Preporod.info

Književnik Dževad Karahasan preminuo je 19. svibnja u 70. godini, javila je njegova obitelj. Tim povodom donosimo nekoliko ulomaka o njegovim oštroumnim promišljanjima o ljudima, sebi, pisanju, svijetu i životu:

  • Ja imam dojam da sam od samog rođenja sa svojom smrću na „ti“, s njom nemam nikakvih problema, nemam straha. Ozbiljno mislim da su ove biologističke teorije poput Darvinove i njegovih učenika o tome kako je naš temeljni strah, strah od smrti, netočne. Čisto logički, kako bih se ja mogao bojati svoje smrti?! Ona je u meni kako sam ja na svijetu. Rastao ja, rasla ona.U neko doba ja prestao rasti, ona nastavila.
  • Nametnuta nam je nepodnošljiva kič ideja života. Sve je to unutar tretmana ljudi kao izvora kapitala. Tvrtke nam pokazuju da nas tretiraju kao svoje vlasništvo. Jer bolest košta. Ako smo bolesni, proizvodimo manje, bogata kopilad zarađuju na nama.
  • Ovo je svijet egzaktnih znanosti koje svijet shvaćaju samo prema činjenicama, jednostrano. Svijet koji pokazuje bizaran strah od duha i svega unutarnjeg, subjektivnog. Ne volim taj svijet jer je to svijet moći. U svim ljudskim društvima imali smo ljude željne moći, ali nikada nije bilo takvog poricanja svega unutarnjeg kao danas.
  • Strah je važan dio naših „nacionalističkih fantazmi“ (hvala na formulaciji), strah od onih drugih, koji „pripremaju naše uništenje“. Drugi dio tih fantazmi je uvjerenje da smo zbog puke pripadnosti ovom narodu bolji od onih drugih (ljudi silno vole da budu bolji od drugih). Treći dio tih fantazmi je narativ o našoj veličanstvenoj prošlosti i strašnom stanju u kojem se danas nalazimo. U tom narativu je sadržano obećanje da ćemo, čim dovoljno poludimo, vratiti sve ono što smo u slavnoj prošlosti imali. Iz iskustva znam da se najteže trijeznimo ako smo se napili miješajući pića, a u ovim našim fantazmama imate upravo mješavinu pića.
  • Čvrsto vjerujem da je rad vredniji i važniji od kapitala, a to je ‘ljevičarska anomalija’ koja se danas ne oprašta.
  • Mene najviše pogađa barbariziranje svijeta koje nužno ide uz neoliberalni kapitalizam ili ‘kapitalizam skakavaca’ – skakavci ne mogu zavladati svijetom jer pojedu sve, baš sve na što naiđu, pa na kraju i oni umru od gladi. Taj kapitalizam poznaje samo jednu vrijednost – onu financijsku – a svaki pogled na svijet koji priznaje samo jednu vrijednost je totalitaran.
  • Barbarska društva funkcioniraju kao masa u kojoj je osjećaj pripadnosti i čežnja za totalnim poistovjećivanjem s masom izrazito snažna. Civilizirano društvo sastoji se od pojedinaca, slobodnih ljudi koji svoju pripadnost artikuliraju, misle, propitkuju.Trenutno nisu veliki izgledi da bi na Balkanu moglo doći do stvaranja jednog takvog društva koje razmišlja kritički, ali mogu i želim da se nadam da će ga moji studenti jednog dana doživjeti. Žurnal /N1