Odavno je Marko Pogačar napisao o Manceu: “Sasvim individualno kolektivno nesvjesno koje je pošlo u šetnju.” I to je sasvim točno, Mance je svojim spontanim pjesmotvorstvom, recitiranjem i pjevanjem, ali i ostalim oblicima svog umjetničkog rada kao rijetko tko dotaknuo id slušatelja, čak se donekle, možda, i stopio s njim. Ljudi mlađi od trideset godina vjerojatno nisu dobili priliku doživjeti njegov nastup uživo, pa ipak, većina njih koji su ikad ušli u Močvaru poznaje njegove najslavnije pjesme. Mance jest u određenom trenutku stavio prst na podsvjesno bilo Zagreba; počeo je čuvati vrata tajnoga grada o kakvom je pjevao Haustor, koji je postojao oduvijek i mogao bi postojati zauvijek. Ako mu je jednom rukom neprekidno provjeravao puls da bude siguran kako je još uvijek živ, onda je Mance drugom rukom svima pokazivao put do tajnoga grada. Jednom kad uronite duboko u njih, postaje jasno – ni tajni grad ni Manceov rad nisu za svakoga. Kulturpunkt