Ovo je jedan lijepi trenutak iz filma Wings of Desire redatelja Wima Wendersa, koji tjera na razmišljanje.
Veliki njemački redatelj dobio je značajno priznanje Europske filmske akademije/EFA za jedinstveni doprinos svijetu filma i izniman opus. Tajming za nagradu je odličan s obzirom da je Wenders 2023. ostvario trijumfalni “comeback” filmom “Savršeni dani” o čistaču WC-a iz Tokija koji se ove godine natjecao za (američkog) Oscara u međunarodnoj kategoriji i gledali smo ga u kinima. Tijekom svoje karijere Wenders je snimio i nekoliko nekonvencionalnih dokumentaraca, od kojih je najpoznatiji “Buena Vista Social Club” o skupini legendarnih kubanskih glazbenika osvojio Europsku filmsku nagradu i bio nominiran za Oscara, baš kao i njegov 3D plesni doks “Pina” o Pini Bausch te “Sol Zemlje” o brazilskom fotografu Sebastiãu Salgadu. Slobodna
Protagonist je gotovo uvijek sam, ali reklo bi se nikad usamljen; sukladno loureedovskom naslovu savršeno zadovoljan svojim životom s njegovim malim zadovoljstvima, ultimativno neopterećen “neuglednim” poslom i skromnim materijalnim uvjetima. Jednom je u obiteljskoj prošlosti čini se emotivno jako ranjen i osjetljiv na sadašnje potencijalne emotivne rane, ali je dominantno afirmativno, a ne rezignirano pomiren sa svojim stanjem. Taj realan i blagotvoran stav prema životu Wenders prikazuje uvjerljivo i dojmljivo, kreirajući fin polagani “zen” ritam, ponekad doduše s previše nagnuća komičnom, ali naposljetku postiže optimalan tonalni balans. Damir Radić za Novosti. Forum
Wenders je napose vrludao unatrag peatnaestak godina i snimio bolje dokumentarce (npr. “Pina”, “Sol zemlje”) nego igrane filmove (“Na meti u Palermu”, “Sve će biti u redu”, “Do dna”). Utoliko, “Savršeni dani” imaju još veću vrijednost i njegov su daleko najbolji novomilenijski uradak, ali i najosobniji, djelujući gotovo kao prozor u njegovu staru dušu. Svaki dan je navlaš isti kao u “Groundhog Day”: od vožnje po Tokiju uz dobru muziku, preko pauze za sendvič u parku i fotografiranja krošnji stabala u c/b tehnici, posjete javnoj kupelji i baru gdje radi žena koja mu se sviđa, do čitanja Williama Faulknera pred počinak i odlazak u zemlju snova. Prilično savršen mali-veliki film Wima Wendersa koji je redatelja vratio u punu formu i ulazi u gornji dom njegovih ostvarenja gdje suvereno stoluju “Nebo nad Berlinom”, “Paris, Teksas” i “Američki prijatelj”. Marko Njegić za Slobodnu.
Fun fact o filmu “Savršeni dani” – Wenders je u stvari u Japanu planirao snimati dokumentarni rad o japanskim javnim WC-ima. To se može činiti degradirajućim poslom za jednog od najvećih živućih redatelja, no nije tako. Japanski javni toaleti čudo su tehnologije i arhitekture, spoja ljepote i funkcionalnosti, pa je iz te situacije izašla ideja za igrani film, u kojem je glavni lik čistač WC-a. To se može činiti degradirajućim poslom za vrijednog i inteligentnog čovjeka, ali nije tako. Njegov je život kombinacija ljepote i funkcionalnosti. Hirayama poštoje rutinu, uživa u njoj. Njegova strast prema glazbi, literaturi, drveću, fotografiji, njegova predanost poslu i dobrota prema ljudima sve je što jedan život treba obuhvatiti. Niz susreta s osobama koje pojavljuju unutar njegove rutine otkrivaju rane prošlosti, ali i čudesnu ljepotu skromne svakodnevice koja im pomaže da zarastu. Zlatna vrata
Novi film Wima Wendersa mnogima je iznevjerio očekivanja. Oni koji su očekivali direktnu ironiju, nisu je našli; oni koji su doslovno shvatili i naslov i vodeći soundtrack (Perfect Day Loua Reeda), ipak su izašli iz sale s ponekom suzom u oku ili gorko-slatkim osjećajem. Ono što sve najave i sinopsisi ističu kada je riječ o ovom filmu, nije se pokazalo kao sasvim točno. “Film predstavlja jedno dirljivo, poetsko razmatranje o pronalaženju ljepote u svakodnevnom svijetu oko nas“, stoji u jednom od opisa koji je možda najpribližniji konačnom utisku. Kako film odmiče, nismo uvjereni ni u Hirayamino zadovoljstvo, niti u strast prema hobijima, a ne dobijamo dovoljno informacija ni o njegovoj prošlosti. Sve što je bitno i što bi nam otkrilo nešto više, nalazi se u neizgovorenom, nekomuniciranom, nepokazanom, negdje između sna i jave, između ustaljenih rutina. Na XXZ o novom filmu Wima Wendersa, koji svoju temu ima i na Forumu.
Protagonist filma „Savršeni dani” (Perfect Days) je Hirayama, čovjek koji se oslanja na strogu rutinu. Svakog jutra ustaje u zoru, njeguje brkove, zalijeva pažljivo svoje biljke, ulazi u stari kombi i odlazi na posao. Usput sluša kazetu iz svoje velike kolekcije klasičnog rocka iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća – od Stonesa do Kinksa. I naravno, u skladu s naslovom filma – Loua Reeda. Hirayama je čistač javnog WC-a u tokijskoj četvrti Shibuya. Posao mu nije glamurozan – sve te četke, spužve, krpe… Ali to je važan posao, kojem se Hirayama posvećuje s puno pažnje. WC-i prikazani u filmu zaista postoje u tokijskoj četvrti Shibuya. Oni su dio projekta čiji je cilj suzbijanje imidža javnih WC-a „kao tamnih, prljavih, smrdljivih i jezivih mjesta”. DW
Ništa me nije moglo pripremiti na otvorenost i dobrodušnost koju je Wim Wenders pokazao u jedinom zajedničkom druženju. Desilo se to prije više od deset godina, ne sjećam se više točno razloga zbog kojega je posjetio Sarajevo Film Festival. Cijelo sam vrijeme, od trenutka kada je objavljena vijest o Wendersovom prispijeću u Sarajevo, vrtio po glavi pitanja s kojima bih mu se mogao obratiti. Najviše sam htio razgovarati o dva filma koja me još uvijek fasciniraju kao istinska remek djela – “Paris, Texas” i “Nebo nad Berlinom“, ali dok sam smišljao pitanja po glavi su mi se vrtjele zarazne melodije kubanske salse. Stao sam negdje nasred ceste i shvatio da moram nešto znati i o filmu “Buena Vista Social Club“, to je bilo neizbježno. Tokom noći oko Wendersa se skupilo cijelo društvo i priča je, ne znam zašto, krenula u drugom smjeru… Aljazeera
Dragi Wim Wenders priča: Snimamo milijarde fotografija, pa je fotografija življa nego ikad, ali istovremeno je mrtvija nego ikad. Problem sa fotografjama s mobitela je da ih nitko više gleda, jer se brzinsko skrolanje Instagrama ne može smatrati gledanjem. I sigurno se te fotografije ne razvijaju na papir. Open Culture
„Poći na veličanstveno putovanje fotografijama’drugih’ stanovnika Latinske Amerike, iznemoglih stanovnika Sahela u (izbjegličkom) bijegu od suše i rata, pa i stanovnika bivše Jugoslavije, svih nacionalnosti, u bijegu i strahu – jest vidjeti svijet i ljude, ravnopravne pred fotografskim objektivom. I tako očigledno neravnopravne u globalnom poretku“, piše FAK.hr o filmu Wima Wendersa i Juliana Ribeira Salgada kojeg se sutra može pogledati u Dokukinu KIC. FAK.hr
‘Paris, Teksas’ je iskren, dubok i briljantan