Kad budem mrtav i beo – prvi i posljednji srpski rokenrol film - Monitor.hr
11.10.2023. (23:00)

Naš butnovnik bez razloga

Kad budem mrtav i beo – prvi i posljednji srpski rokenrol film

Mudro zapakovan u neobičan miks žanrova (od mračne i reske komedije, preko tinejdžerskog melodrame i drumskog filma, sve do muzičkog filma i finalne tragedije), Džimi Barka je nepatvoreni buntovnik stasao u komunizmu, bez – doduše – jasnog razloga ili povoda. Poput nekakvog vrhunskog postmodernog kreativnog incidenta ili eksperimenta, on je kao i čitav film Kad budem mrtav i beo u potpunosti otvoren za najrazličitija tumačenja, pa otud nije ni čudo da mu je naš nekadašnji Institut za film decenijama kasnije (1997) posvetio i čitavu knjigu eseja. Kada danas gledate Kad budem mrtav i beo, bukvalno ništa od njegove izvorne atraktivnosti i ranjive neodoljivosti nije umanjeno neumoljivim zubom vremena, oskudnom crno-belom fotografijom i bednim stanjem dostupnih kopija. Pulse


Slične vijesti

12.03. (19:00)

Svi pjevaju, ja ne slušam

Komentar na Euroviziju 1972. godine: Beskorisna smotra

Natječaj za „Pjesmu Evrovizije“ samo je jedna od onih beskorisnih zabavnoglazbenih manifestacija koje bi trebalo ignorirati ili ukinuti. Motivi što opravdavaju njezin opstanak sve su prije negoli muzičke naravi, što iz godine u godinu pokazuje katastrofalno nizak nivo izvedenih kompozicija. Uostalom, ako se one pišu isključivo da zadovolje ukuse žirija, sastavljenih od prosječnih konzumenata lakih nota, očito je da o nekoj umjetničkoj razini ne može biti ni govora. U takvim je okolnostima besmisleno očekivati da bi prvo mjesto na natječaju kao što je „Pjesma Evrovizije“ moglo zabavnoj glazbi zemlje pobjednice automatski donijeti nekakvo međunarodno priznanje. Uostalom, iskustva s tog natjecanja nas uvjeravaju da takvih slučajeva nije bilo. Pobjeda donosi stanovite koristi samo pojedincima – interpretatorima i autorima, a nije sigurno da li i oni mnogo profitiraju. Ravno do dna donosi tekst iz 1972. godine o Eurosongu. Te je godine pobijedila predstavnica Luxemburga.

24.01. (23:00)

Bezveze je kad loše prođemo

Tekst o Euroviziji iz 1976. godine: Da smo pobijedili, vjerojatno bismo je glorificirali još neuvjerljivije

Za sve one koji se još uvijek živo sjećaju kako su hrvatski kandidati četiri godine uzastopno tavorili na dnu (2010. – 2013.) nakon čega je odlučeno da se Hrvatska povlači s Eurosonga (da bi se vratila 2016. nakon dvije godine nesudjelovanja), evo teksta koji se bavio sličnom situacijom u Jugoslaviji koja se nakon 1976. nije pojavila na Euroviziji sve do 1981. godine. Da smo u „Evroviziju“ godinama gledali kao jedinu i vrhunaravnu mogućnost afirmacije na evropskom planu, umjesto da je shvatimo kao neobaveznu međunarodnu televizijsku igru, poput većine ostalih ambicioznijih zabavno-glazbenih industrija, svjesnih da se, ako su sposobne, mogu nametnuti svijetu i drugim kanalima osim evrovizijskog. Ravno do dna

23.08.2023. (16:00)

Blaženi naš

Pilsel: Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH

Dakle, ”nacionalna lojalnost” je u Stepinca bila jača od nacionalne dužnosti i dužnosti prema istini. I kada je oduševljenje novom državom i poglavnikom splasnulo, Stepinac i kler nisu okrenuli leđa režimu, već su samo blago upozoravali na prekomjernost žestokih postupaka i deportacija u Jasenovac. Stepinac je nakon formiranja NDH uputio okružnicu kojom je svećenstvu preporučio novi režim (državu), iako je dobro znao da to nije ni samostalna ni slobodna država, već puki nacistički satelit. A ako to nije znao, onda je bio krajnje naivan, u što je teško (po)vjerovati. Pavelić je zauzeo pozu ”zatočnika kršćanstva” pod kojom se Hrvatska vraća svojoj drevnoj ulozi Antemurale Christianitatis, predziđa kršćanstva prema ”poganskom Istoku”. I umjesto da Stepinac i Crkva prokažu poglavnika i njegovu zločinačku politiku, nastojali su iz petnih žila umanjiti njegove zločine, a i Vatikan je o tomu šutio, iako je sve to dobro znao. Drago Pilsel za Autograf.

26.07.2023. (14:00)

Kako smo popušili

Feljton: Državni monopol na prodaju duhana

Ilegalna prodaja duhana mučila je, izgleda, svaku državnu vlast još od Autstro-ugarske. Za vrijeme Kraljevine SHS monopolistički propisi bili su još stroži: proizvođač nije smio otuđiti niti jedan list duhana jer bi bio kažnjen, a financ (porezni službenik) je pak mogao kazniti čovjeka ako bi imao tabakeru sa duhanom koji nije kupljen u državnoj trgovini, ili pak onoga koji je kriomice uzgajao duhan. Tako su uzgajivači duhana znali kriomice posaditi duhan na skrovitom mjestu u strepnji od financa. Najveća količina duhana dolazila je iz Hercegovine. Oni su sav proizvedeni duhan morali prodavati državi koja je u svojim tvornicama proizvodila cigarete. Država je seljacima toliko malo plaćala da su ovi od škrte zarade jedva preživljavali u kršu. Da prehrane obitelj bili su primorani zadržati manju količinu suhog duhana koji su uz veliki rizik prodavali na crnom tržištu. U povoljnijem položaju bili su uzgajivači iz Srbije, čime je duhan postala “politička biljka”, odnosno sredstvo za slabljenje hrvatskog gospodarstva. Podravske širine

02.05.2023. (01:00)

I danas ljudi u Hrvatskoj obolijevaju od malignih bolesti zbog zračenja iz 1986. godine

Feljton: Eksplozija u nuklearnoj elektrani Černobil, 4. dio

Černobil, sjećanje na hrabre vatrogasce i zaboravljene heroje

Tekući dušik trebalo je nekako i instalirati ispod reaktora, a za to su angažirani rudari iz ugljenokopa. Kopali su dan i noć ispod reaktora, izloženi velikim dozama radijacije. Hrabri rudari izbušili su tunel u koji su potom upumpali tekući dušik kako bi se rashladilo rastaljeno nuklearno gorivo iznad. Izvještaji navode tisuće koji su umrli tijekom tog posla. Općenito se smatra da je većina oboljela od izloženosti radijaciji. Prvi sarkofag izgrađen je u noćnoj mori koja je trajala 206 dana, u koju je ugrađeno 400.000 kubičnih metara betona i 7300 tona čelika. – Radili smo u tri smjene, ali samo po pet do sedam minuta odjednom zbog opasnosti. Nakon svake smjene bismo bacali odjeću u smeće, kazao je Jaroslav Melnik. Ukupno je milijun žena i muškaraca iz cijelog Sovjetskog Saveza radilo na inicijalnom čišćenju Černobila i tom prvom sarkofagu. 24sata

01.05.2023. (10:00)

Netko je morao ispustiti vodu iz tih bazena, i to ručno. Inače bi uslijedila eksplozija koja bi ubila 30 milijuna ljudi

Feljton: Eksplozija u nuklearnoj elektrani Černobil, 3. dio

Alexei Ananenko - he emptied Chernobyl's safety pools, preventing a second explosion [biography]

Mnogi svjedoci katastrofe tvrde da su vojnicima prvo davali votku, potom ih oblačili u olovna odjela pa su nakon toga ručno s krova sipali pijesak direktno u reaktor. To su smjeli raditi samo dvije minute, a nakon toga išla bi druga grupa. No kako su radnici prije toga upumpavali velike količine vode, ispod reaktora su se napravili bazeni. Trpanjem pijeska, olova i bora vatra nije ugašena, već se počela pretvarati u lavu koja bi mogla progorjeti do bazena te izazvati termalnu eksploziju koja bi uništila i ostale reaktore te značila smrt za gotovo 30 milijuna ljudi. Netko je morao ispustiti vodu iz tih bazena, i to ručno. Za taj zadatak trebalo im je troje ljudi. Javili su se Aleksej Ananenko, Valerij Bezpalov i Boris Baranov. Iako su znali da je riječ o samoubilačkoj misiji, otišli su i spasili svijet od još veće katastrofe. Da nije bilo njihove hrabrosti, životi ljudi u polovici Europe bili bi ugroženi. 24sata

01.05.2023. (01:00)

"Ovo je most smrti, svi koji su stajali tu jako brzo su umrli"

Feljton: Eksplozija u nuklearnoj elektrani Černobil, 2. dio

Unatoč službenom zataškavanju, obični ljudi u obližnjem Pripjatu, iako nisu imali mjerače radijacije, samim pogledom na nuklearku mogli su utvrditi da nešto nije u redu jer takav požar nisu nikada vidjeli. “Izašli smo da vidimo što se zbiva. Vidjela se vatra, a iznad nje svjetlucavo plava prašina koja se izdizala visoko u zrak”, rekli su. Većina onih koji su promatrali eksploziju bila je na željezničkom mostu malo izvan grada. Kako je most bio povišen, mogli su savršeno vidjeti što se to događa u elektrani. Mnogi od njih govorili su kako vide nekoliko boja u vatri te da je plamen izuzetno visok. Sve to bila je posljedica grafita koji je gorio. Ono što nisu znali jest da je vjetar nosio radijaciju prema njima. Kasnije procjene stručnjaka kažu da je ta radijacija nad njima mogla biti oko 500 rendgena, a smrtonosna doza je oko 750 rendgena. Danas je taj most poznatiji pod nazivom ‘most smrti’ jer većina ljudi koja je stajala te noći na njemu je umrla od posljedica ionizirajućeg zračenja. 24sata

30.04.2023. (12:00)

Zagrebački Radio 101 prvi je u Jugoslaviji objavio informaciju o nuklearnoj katastrofi u Černobilu

Feljton: Eksplozija u nuklearnoj elektrani Černobil, 1. dio

Priča o Černobilu iz pozicije Jugoslavije: Zbog straha od deformiteta kod novorođenčadi vršeni masovni abortusi

Točan broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon havarije nije poznat. UN je 2005. objavio izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj umrlih od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100.000. … U 1200 kilometara udaljenom Zagrebu tog 26. travnja 1986. većina zaposlenih planirala je kako vikend spojiti s 1. majem. Zagrebački Radio 101 prvi je u Jugoslaviji objavio informaciju o nuklearnoj katastrofi u Černobilu. Bilo je to 28. travnja, dva dana nakon katastrofe. Alica Bauman tada je bila voditeljica Laboratorija za radioaktivnost biosfere Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu. Na austrijskom radiju čula je vijest o nesreći te je potvrdila da su i mjerenja u Zagrebu pokazala znatna odstupanja. Informacije je, zahvaljujući kćeri koja je radila kao novinarka, objavila na Radiju 101 i upozorila građane da zatvore prozore i ne izlaze, jer je smatrala da treba zaštititi novorođenčad i malu djecu od prvog vala radioaktivnog zraka s mnogo joda koji se veže za štitnjaču. 24sata

Jutarnji list - Kada se dr. Bauman vratila kući s Radija 101, gdje je izgovorila strašnu istinu o kataklizmi u Černobilu, rekli su joj da će je strpati u zatvor