Hrvatska kinematografija planski, u čemu današnji HAVC igra ključnu ulogu, bježi od teških tema, pogotovo onih koje nisu u interesu stranke na vlasti
Josip Mlakić: Ključni kriterij hrvatskog filma je “netalasanje”
Svi kojima je stalo do hrvatskog filma sjećaju se perioda kratkotrajne vlade tragikomičnog Tihomira Oreškovića, kad je vođena nesmiljena haranga protiv Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) i njezina ravnatelja Hrvoja Hribara. On je uz Alberta Kapovića podigao ovu instituciju na razinu svojevrsnoga kulturnjačkog čuda u koje se sa zavišću i divljenjem gledalo u cijeloj regiji. Često se i iz književnih krugova čula konstatacija kako bi bilo dobro napraviti instituciju koja bi se po uzoru na HAVC bavila plasmanom hrvatske književnosti u svijetu. Hribar će ostati upamćen kao čovjek koji je dao nevjerojatan zamah hrvatskoj kinematografiji, višestruko povećavši budžet HAVC-a, stvorivši stabilnu platformu koja je omogućila svojevrsni kontinuitet u broju filmova koji su se na godišnjem nivou financirali. Na njegovo mjesto je postavljen Daniel Rafaelić, kojeg je dvije godine kasnije, 2019., zamijenio Chris Marcich, Amerikanac hrvatskog podrijetla. To je, iz današnje perspektive, bio početak kraja zlatnog doba HAVC-a. Express