Joachim Trier: Hitchcock mi je bio inspiracija za ‘Thelmu’

Publiku naviknutu na naturalistički ton vaših ranijih uradaka („Repriza“, „Oslo, 31. kolovoza“ i „Glasnije od bombi“) pomalo će iznenaditi činjenica što ste odlučili snimiti
nadnaravni triler. Što vas je nagnalo na taj korak?

Da budem iskren, oduvijek sam radio filmove koje sam želio raditi baš u tom trenutku života. Ovaj puta sve je otišlo u nekom čudnovatom smjeru u kojem smo svi skupa željeli probati nešto potpuno novo. Odrastao sam gledajući filmove Antonionija i Bergmana, ali također i Briana De Palme. Također su mi se oduvijek sviđale egzistencijalističke implikacije Cronenbergove „Mrtve zone“ za koju smatram da je nešto poput bajke u kojoj je redatelj pokazao nešto vrlo humano, premda se praktički radi o uratku nadnaravne tematike.

Gdje je započela priča filma „Thelma“?

Imao sam ideju za priču o vješticama radnjom smještenu u Oslo. Prošao sam tu fazu zbog toga što sam filmofil, a sa svojim ko-scenaristom Eskilom Vogtom gledao sam puno talijanskih horor filmova iz 70-ih. Sjećam se da sam gledao filmove kao što su „Jacob’s Ladder“ redatelja Adriana Lynea ili „The Hunger“ Tonyja Scotta koji su bili izuzetno vizualni. Eskil i ja razgovarali smo o tome kako se ti filmovi čine vrlo humanima, kako se svojim temama bave problemima anksioznosti i smrtnosti i ostalim egzistencijalnim pitanjima, ali na žanrovski način. I nakon toga započeli smo raditi na nekim idejama kroz koncept točno određenih scena i slika. Iz njih je proizlazilo sve više i više likova i rođena je Thelma. Prije nego što smo uopće shvatili što se događa, počeli smo žonglirati s dvije stvari odjednom – jedna je bila priča o odrastanju (s kojom se može povući paralela lika mlađeg brata iz filma „Glasnije od bombi“) odnosno melankolična usamljenost (poput one iz filma „Oslo, 31. kolovoza“), a druga je bila sam filmski žanr, jer smo željeli snimiti žanrovski uradak. To je ujedno bio i najzabavniji dio procesa – iskoristiti priču koju nosi jedan lik (koncept s kojim sam dobro upoznat) i vidjeti mogu li ga vizualno uklopiti u univerzum u kojem postoji puno više mjesta za maštu.

Bez odavanja radnje, postoje trenuci kada film odlazi iz racionalnog svijeta u svijet snova, noćnih mora i fantastike. Kako vam je bilo istraživati ovakve stvari?

Bilo je to oslobađajuće iskustvo. Priča na određeni način ima i mitsku kvalitetu. Bavi se odnosom oca i kćeri. Bavi se nemogućnošću prihvaćanja vlastite sudbine. Film ima tu jednu mitsku razinu koja je netipična za današnju norvešku kinematografiju. Za mene je poprilično zanimljivo bilo po prvi put spojiti snimanje u Cinemascopeu i pronalazak glumica koje ranije uopće nisu glumile ili su glumile tek u nekolicini uradaka. Eili Harboe ima nešto malo iskustva, ali nije akademska glumica, dok je Kaya Wilkins prvenstveno glazbenica koju smo morali nagovoriti da nastupi u našem filmu.

Glumica Harboe na ekran prenosi Thelmine emocije s bolnim senzibilitetom. Priče o odrastanju su već same po sebi vatrene, ali u ovom slučaju tome je još pridana i
činjenica što ju snažno privlači druga mlada djevojka što je možda u kontradikciji s njezinim religioznim odgojem.

To je definitivno problem za Thelmu budući su je njezini roditelji odgojili na religiozan način, ali sam u filmu htio prikazati da ta privlačnost može biti čista i lijepa stvar. Sve je to za njezin mladi um vrlo komplicirano za prihvatiti. Smiješno je, jer sam paralelno s radom na post-produkciji ovog filma također radio i na dokumentarcu s norveškim spisateljem Karlom Oveom Knausgirdom o norveškom slikaru Edvardu Munchu koji je naslikao „Vrisak“ i još mnogo tjeskobnih slika. Ali također je slikao uratke o ljepoti, senzualnosti te kompleksnosti radosti u skandinavskoj kulturi. Munch se dosta često bavi mladim ljudima koji odrastaju i pokušavaju shvatiti sami sebe.

To se svakako osjeti i u ovom filmu. Gotovo da se može vidjeti paranormalni fenomen koji Thelma generira kao reakciju protiv represije.

Veliki sam obožavatelj načina na koji je Hitchcock koristio psihološke dileme kao početak narativne priče. Traume iz djetinjstva u filmu „Marnie“ ili anksioznost i krivnja u „Vrtoglavici“ su odlični primjeri za to – kao da u njima postoji nešto s čime se možeš poigrati, a Hitchcock je to iskoristio na sjajan način i to mi je poslužilo kao inspiracija. U slučaju mog filma, radi se o anksioznosti tijela. Mlada djevojka nosi se s neobjašnjivim napadajima koji započinju u ranoj fazi filma, a doktori i znanost ne mogu točno odgovoriti na to što joj se događa. Dosta sam istraživao. Ideja o psihogenskim napadajima koji nisu povezani s epilepsijom zbilja postoji. Oni, naravno, nemaju implikacije nadnaravnog, ali se definitivno mnogo toga događa u pogledu psiholoških i somatskih iskustava tijela koje je iznimno teško za objasniti.

Još jedna inspiracija koju se ne može zaobići kada su u pitanju teme mladih žena i telekineze jest Stephen King.

Naravno. „Carrie“ i „Firestarter“ također. Likovi iz tih djela su poput grčkih mitova – kada netko pokušava nijekati svoju pravu sudbinu s kojom će se prije ili kasnije suočiti. Ali to su priče koje isključivo nose likovi, a King svoje likove piše na fascinantan način.

Vratimo se za trenutak na dodjeljivanje uloga i vašu odluku da za film angažirate potpuno nova, mlada lica.

Za ove dvije uloge vidio sam skoro tisuću ljudi. Kada smo se upoznali s Eili, odmah je postalo očito da se radi o neobičnom glumačkom talentu. Njezina mješavina zrelosti i nevinosti koju je mogla predstaviti na ekranu praktički pokazuje sve što nam je trebalo. Također je pomoglo što je ona isto godište kao i lik koji smo napisali. Veliko je pitanje bilo da li će moći izdržati pritisak fizičke zahtjevnosti uloge. Morala je glumiti sa zmijama te proći ekstenzivan podvodni trening. Tražila je od nas da sve zahtjevnije stvari radi sama. Također je morala naučiti kako odglumiti napadaje i grčeve, a da sve izgleda stvarno. Razmišljali smo i o CGI-ju, a upoznali smo je i s posljedicama PTSP-a. Nikad nisam vidio da jedna glumica radi tako fizički zahtjevne stvari sama. S druge strane, Kaya Wilkins je poznata glazbenica. Ona je polu-norvežanka, polu-amerikanka, a živi u New Yorku. Za nju se također ispostavilo da je izvrsna glumica. Dinamika između njih dvije bila je odlična. Ona je jedan od onih tipova s kojima je vrlo lagano za raditi. Tijekom najstresnijih dana na snimanju ona nas je sve smirivala. Jako je cool.