Jezikova juha: Povratak otpisanih - Monitor.hr
31.03. (14:00)

Vrtnja u krug (ali nije povrtnjak)

Jezikova juha: Povratak otpisanih

Vratiti se dolazi od praslavenskoga *vortiti, iz proto-balto-slavenskoga *wártīˀtei, izvedeni oblici kojega se javljaju u latvijskome vā̀rtît, litavskome vartýti te većini slavenskih jezika, npr. poljskome wrócić, ruskome вороти́ть ili makedonskome вра́ти.Želimo li, pak, naglasiti nesvršenost procesa, imamo na raspolaganju vidni parnjak vraćati se. Povratak, naime, može i potrajati. A moguće su i kombinacije u kojima nešto putuje simo-tamo, vraćajući se čas u jednome, čas u drugome smjeru. Ako vam to zvuči kao vrtnja, nije to slučajno, jer vrtjeti (se) dolazi iz istoga proto-indoeuropskoga korijena wert-, kao i vratiti (se).

Svaki povratak dakle u sebi sadrži vrtnju – što je bilo na jednome mjestu, sada je na drugome. Katkada se vrati na isto, ali nikada tu ne ostaje. Jedan je od starih slavenskih, ali i indoeuropskih simbola života zato kolovrat, vrteće kolo (varijanta svastike, gotovo univerzalnoga simbola kotača života, kojega su nažalost nepovratno ukaljali nacizam i srodne ultra-desničarske ideologije), poput vretena. To je simbol sunca (koje donosi život), i neprekidne promjene. Sat lingvistike u režiji lokalnog portala.


Slične vijesti

09.07. (18:00)

Živio ti nama sto godina

Jezikova juha: Jubilarna nagrada

U Bibliji broj 100 predstavlja završenost odnosno savršenost. Obje su ove riječi u hrvatskome istoga porijekla: dolaze od imenice vrh ( Kako i godine danas brojimo dekadskim sustavom, okrugle su nam one djeljive s 10, a s obzirom na prosječni ljudski vijek 10 je relativno malo, a 1000 mnogo, pa nam je 100 onako baš taman i okruglo. To je kao i Nova Godina: simbolična vrijednost nadilazi stvarnu. Realno okrugli brojevi ne postoje. Najrašireniji brojevni sustav je dekadski, uglavnom jer nam je ‘prirodan’, odnosno praktičan u svakodnevnome životu, zbog broja prstiju na rukama.

Century eng. ‘stoljeće, grupa od sto’ uzgred dolazi od latinskoga centuria ‘grupa od sto’ <centum ‘sto’, s tim da je u latinskome stotinu godina bilo saeculum, ‘dob, generacija’, od čega kasnije nastaje saecularis ‘sekularno’, prvotno ono ‘što se odnosi na neko doba’ pa onda ‘ljudsko/privremeno’ za razliku od ‘religijskog/vječnog’. Sat lingivstike u režiji lokalnog portala.

07.02. (08:00)

Presjeći ili svečanost, pitanje je sad

Jezikova juha: Jel’ i u siječnju studeno?

Imena mjesēca odličan su primjer istovremene motiviranosti i arbitrarnosti. Nema sumnje da su i 11. i 12. i 1. mjesec hladni, ali samo jedan od njih ima u hrvatskome naziv studeni. S druge strane, u ruskome je arhaični naziv za 12. mj. студень (studenʹ), a u bjeloruskome je студзень (studzen) 1. mj. Iz ovoga možemo zaključiti da su ta imena stara, ali i da se kalendar mijenjao. Siječanj je, dakle, zasigurno motivirano ime, ali današnjim govornicima njegovo izvorno značenje više nije bjelodano. Utvrdili smo već da je moguća etimologija od prasl. *sěkti, ali da nije vjerojatno objašnjenje da se sijeku drva za ogrjev niti da taj mjesec presijeca godinu. Može se čuti i interpretacija da siječe hladnoća, međutim bez čvrstoga etimološkoga uporišta.

Zanimljivo, u crkvenoslavenskome** (prvi standardizirani južnoslavenski jezik iz 9. st.) je 2. mj. bio сѣчьнъ (sěčĭnŭ) a danas je (arhaično) narodno ime za februar u makedonskome i srpskome сечко (sečko), dok u slovenskome nalazimo svečan. Potonji bi naziv mogao biti nepovezan, odnosno dolaziti od prasl. *svetъčanъ „svečan” ili *svętъ „svet”, ali bi se moglo raditi i o naknadnoj reinterpretaciji te stapanju korijena *sěkti s nekime od navedenih, možda zbog blagdana Svijećnice. Novi sat lingvistike u režiji lokalnog portala.

06.11.2023. (17:00)

Morali su se prvo izboriti da mogu slobodno govoriti

Saga o jeziku 4: Fetišizacija standarda

Za razliku od nestandardnih varijanti, standard mora pokrivati manje-više sve situacije u kojima bi se jezik mogao koristiti, posebno one formalne. Standardizacija je stoga proces minimiziranja razlika u jezičnoj uporabi, kako bi se smanjila mogućnost višestrukoga tumačenja. Dok u nekima zemljama postoji institucija koja se bavi kodifikacijom standardnoga jezika, npr. Francuska akademija, u drugih se taj proces provodi spontano, kroz prestižnu uporabu, kao u engleskome. Standardni jezik učimo u školi, a kako je to prvenstveno jezik pisma, temeljen dobrim dijelom na književnoj tradiciji, naziva ga se i književnim jezikom (iako to nije ispravan termin). U saboru je do 19. stoljeća službeni jezik bio latinski, svakodnevni govor gospode i plemstva njemački, dok je standard povijesno i društveno-politički uvjetovan. Zasnovan je na novoštokavštini zapadno-hercegovačkoga tipa, koja u doba ilirskoga preporoda teži postati standardnom na čitavome štokavskom području. Saša Kresojević za lokalni portal.

02.11.2023. (00:00)

Što nismo sami znali razviti, to smo si posudili

Jezikova juha: Saga o jeziku 3. dio

Ovako je to nekako išlo s hrvatskim: prije više od tri tisuće godina naši su preci govorili baltoslavenskim prajezikom, koji se bio razvio od protoindoeuropskoga. Kako su se govornici prabaltoslavenskoga razilazili u migracijama, rasle su i jezične razlike. Posljednji puta kada su se svi Slaveni dobro razumjeli bilo je negdje oko 500. god. po. Kr. u vrijeme praslavenskoga. Između 500. i 1000. god. po. Kr. kreće raslojavanje na dijalekte, koji tvore jezični kontinuum, nakon čega govorimo o podjeli na istočno-slavenske, zapadno-slavenske te južno-slavenske jezike. Tu svakako valja naglasiti da nikada nije postojao pra-južnoslavenski jezik, ali niti pra-hrvatski. Nema, dakle, govora o tome da bi postojao neki izvorni ‘ispravan’ jezik od kojega bi današnji dijalekti hrvatskoga bili manje ili više iskvarene verzije. Naseljavanjem slavenskih plemena razvijaju se lokalni govori, koji se s vremenom mijenjaju. Nova Jezikova juha.

30.10.2023. (08:00)

I nije nam baš neki standard

Jezikova juha: Čiji je naš jezik? (drugi dio)

Kako se Europa urbanizirala, tako je stanovništvo postajalo sve mobilnije te su gradovi, posebice veliki, postajali mjesto miješanja regionalnih kultura i dijalekata. Komunikacijska nužda uvjetovala je približavanje govornih varijanata u gradu te smanjivanje izvornih dijalektalnih razlika, uz tvorbu novijih izraženih sociolekata. Događalo se pri tom da veliki gradovi postaju jezični otoci unutar morā regionalnih dijalekata, koji u 19. i kroz veći dio 20. st. i dalje funkcioniraju po principu dijalektalnoga kontinuuma. Susjedna sela tako se uvijek dobro razumiju, a što su dalja, to je razlika veća. Migracije stanovništva donekle kompliciraju sliku, ali s vremenom će se i tu rubovi dijalektalnih područja preliti. Tako je npr. u nas s govorima kalničko-bilogorskoga područja, gdje se miješaju štokavština i kajkavština. Čak ni kada susjedni jezici nisu srodni, dolazi do utjecaja jednoga lokalnoga govora na drugi, kako na leksičkome planu (posebno za neke nove pojave, ali i riječi za pojmove iz svakodnevnoga života) tako i na gramatičkome, pa i na fonetskome. A kako govori tvore jezik, mijenja se standardna varijanta. Nova Jezikova juha u režiji lokalnog portala.

20.10.2023. (12:00)

Bitno da se razmemo, ne?

Jezikova juha: Čiji je naš jezik?

Kod određivanja hrvatskoga jezika konstantno se, i sasvim opravdano, naglašava da proizlazi iz sva tri hrvatska narječja: kajkavskoga, čakavskoga i štokavskoga. No budući Zakon o jeziku određivat će nešto drugo. Postoji nešto što se zove standardni jezik. Ima on kompleksnu povijest, a nastaje tako što se jedna od brojnih jezičnih varijanata datoga jezika kodificira. Rana standardizacija nije se provodila planski, već se radilo o tome da jedna jezična varijanta postaje prestižna. Postoji i primjer francuskog, gdje je pariški dijalekt bio središte moći i smatran mjerodavnim. Drugim riječima, svi su željeli zvučati kao kralj i njegovi ministri jer je to bio znak da spadate u tu skupinu moćnika. Govor aristokracije postaje prestižan i nazivamo ga akrolektom. Njega su pokušali imitirati pripadnici srednje klase, poput trgovaca i obrtnika koji su se trudili zvučati dovoljno “kulturno”. Prvi dio o standardizaciji jezika donosi lingvist u režiji lokalnog tjednika.

22.09.2023. (01:00)

Podno Kavkaza

Jezikova juha: A kao Armenci

Armenija se prvi puta spominje u 6. st. pr. Kr., a radi se o jednoj od najstarijih postojećih država. Arheološke iskopine ukazuju na postojanje civilizacije još u 13. st. pr. Kr. a smatra se da je glavni grad, Erevan, osnovan još 782. pr. Kr. Na tlu Armenije pronađeni su i ostaci preko 6 tisućljeća stare prve poznate vinarije. Ime Armenija vjerojatno je egzonim (vidi prošlu kolumnu), nepoznate etimologije, mogućega značenja divljine ili gustiša, kao referenca na planine sjeverne Asirije. Armenija je bila prva država koja je proglasila kršćanstvo za službenu religiju, kao Armensku apostolsku crkvu, čija se katedrala u Ečmijadzinu ponekad navodi kao najstarija na svijetu. (Tu titulu doduše drugi dodjeljuju Katedrali Sv. Dujma u Splitu). Planina Ararat jedan je od nacionalnih simbola Armenije, ali i simbol armenskoga iredentizma, posebno međunarodno nepriznate države Republike Artsakh koja je nastala odcijepljenjem od Azerbajdžana, s kojim se danas još uvijek spore. Jezikova juha u režiji lokalnog lingvista.

30.06.2023. (10:00)

Ili je voda duboka

Jezikova juha: Istina boli

Istina je neka tvrdnja koja odgovara stvarnosti. Koncept koji govornik prenosi isti je kao i stvarnost. Katkada razlikujemo riječi isti i jednaki u smislu da potonje označava dvije različite stvari/pojave među kojima nema jasne razlike, dok isti može podrazumijevati da se u oba slučaja radi tek o jednoj istovjetnoj stvari/pojavi. Tako bi npr. „Na radiju stalno sviraju iste pjesme” značilo da se pjesme ponavljaju, odnosno iste su iz dana u dan. S druge pak strane, kada kažemo „Sve su te pjesme jednake„ tu se radi o nemogućnosti razlikovanja očito neistovjetnih pjesama, jer su valjda po čemu preslične. A kada tkogod na što odmahne rukom i kaže „Isti vrag!”, to upravo znači da su neke dvije stvari/pojave samo nominalno različite, a u stvarnosti je to „Jedno te isto” jer su razlike nebitne. Isto i jednako stoga je manje-više isto. Nova Jezikova juha u režiji lokalnog portala.

22.06.2023. (12:00)

Prvo si prosti, pa onda bude "oprosti"

Jezikova juha: Mogla je biti prosta priča

Jeste li se kada pitali kakve veze imaju glagoli oprostiti (kao u „Oprosti!”) i oprostiti se (od koga)? Oprostiti dolazi od prefiksa o(b) i pridjeva prost. To je dakle, „učiniti prostim”. A iako danas prost najčešće dolazi u značenju „sirov, neotesan, neuljudan”, starije je značenje „jednostavan”, kao u frazama prosti brojevi ili vidjeti prostim okom. Iako se danas takva uporaba često etiketira kao srbizam, to i nije baš tako. Još August Šenoa stavlja jednome liku u usta rečenicu „dobra sam roda sin… prost mi je put do veće gospoštine” u smislu „jednostavan, slobodan mi je put”, dok na drugome mjestu opisuje siromašnu seljačku postelju pa kaže da na njoj leži „prost gunj”, dakle „jednostavan, nekićen”. Pojednostavljeno rečeno, prost je izvorno onaj koji „stoji ispred”. Sat lingvistike u režiji lokalnog portala.

27.04.2023. (12:00)

Siguran za život

Jezikova juha – Životno osiguranje

Sigurnost se na prvi pogled može činiti kao relativno nov pojam. Slavenski se jezici razlikuju u načinima na koji ga izražavaju. Tako se u češkome za „Nisam siguran” kaže „Nejsem si jistý”, a osigurati štogod je zajistit. Hrvatske riječi isti te istina dijele korijen s navedenim izrazima što sugerira da smo sigurni kada možemo potvrditi da su dvije stvari jednake, a onda je istina ono što je jednako stvarnosti. S druge strane, osigurate li štogod, potrudit ćete se da se to ne mijenja lako. Možete na primjer sigurno učvrstiti čamac za vez. Ako ste u opasnosti, niste sigurni, što bi na češkome bilo „Nejsme v bezpečí”, gdje je péče otprilike „skrb”. Sigurnost je dakle svojstvo situacije da ne zahtijeva posebnu skrb tj. brigu jer nije vjerojatno da će doći do neželjene promjene stanja. U ruskome ste sigurni kada ste „v bezopasnosti”. Siguran u smislu „uvjeren” je u ruskome (logično) uveren, a osigurati se u nešto je ubeždátʹ, vezano uz ubedítʹ „uvjeriti”, izvor srpskoga „ubijediti”… Jedan lingvist za lokalni portal