Jergović: Sandra Benčić, djevojka koja je prodavala petarde umjesto da za po jedan cent rasprodaje Hrvatsku - Monitor.hr
20.10.2023. (22:00)

Bolja od ne baš najbolje ekipe

Jergović: Sandra Benčić, djevojka koja je prodavala petarde umjesto da za po jedan cent rasprodaje Hrvatsku

Sandra Benčić u Saboru se pojavila kao rječita i vrlo živahna osoba, pristojno građanski odgojena. Otpočetka naročito važna bila je rječitost: ako i znaju govoriti, većina saborskih zastupnika govore kao zdravičari na seoskom posijelu. Dišu u deseteračkim rimama, metafore su im od općih mjesta, vulgarni su već u svojim namjerama. Sandra Benčić govorila je kao netko tko je išao u dobru osnovnu školu, u razred s dobrom učiteljicom, a tko je zatim, u kasnijim godinama, pokatkad, možda, ponešto i pročitao. Mnogi ju ne vole. Ili je nastoje nevoljeti. Kažu da im smeta njezin nastup: puno viče i maše rukama. Ne bih baš rekao da viče, naprosto joj je takav glas. A gestikulira onoliko koliko je prirodno. Možda ljudima njezin glas i mahanje smetaju jer u njihovoj imaginaciji nije primjereno da se žena tako kreće i ponaša. Ona nikad neće izgovoriti neku gadnu vulgarnost. Niti će reći nešto ružno i prljavo. Čestita je, pametna i normalna žena kojoj nisu pronašli ništa osim podstanarstva i petardi. Miljenko Jergović za svoj blog.


Slične vijesti

Nedjelja (09:00)

Jer zapravo i nema previše Muškaraca s velikim M

Jergović: Žena

Prema “Velikom rječniku hrvatskog jezika” Vladimira Anića, ovo su značenja riječi žena: “1. odrasla osoba ženskog spola; žensko. 2. razg. bračni drug ženskog spola itd… Ali postoji još jedno značenje o kojemu bi vrijedilo misliti, a povezano je s trećim ili tercijarnim značenjem, ali nije mu istovjetno. Moja mati Javorka od ranih je doba imala “ženu za po kući”. Došla bi jednom mjesečno, subotom ili nedjeljom, da joj pomaže u velikom spremanju.  Često po Zagrebu čujem priče o nečijim onemoćalim, bolesnim ili dementnim roditeljima, čije sluđene kćeri i sinovi traže Ženu. U državnim staračkim domovima nema mjesta, a privatni, ako su iole pristojni, skuplji su od hotela. U Hrvatskoj Ženu je skoro nemoguće naći, kako među domaćim svijetom, tako i među stranim radnicama. Žena, naime, mora znati jezik. Ona mora vladati kulturnim kodovima, običajima i navikama onih kojima je poslana.

Državu i državne vlasti, policiju i socijalne službe naravno da nije ni najmanje briga za vašu potrebu za Ženom. Ali oni vam, objektivno govoreći, ne bi mogli pomoći ni da ih je briga. Muška varijanta Žene nije Muškarac, nego je Čovjek. Čovjek je onaj koji će nam učiniti. Čovjek je onaj koji će riješiti nerješivo. Čovjek je, ipak, malo manji od Žene, jer on je samo dobar. Ona, mnogo više od dobrog. Miljenko Jergović.

05.10. (21:00)

Ali nećemo o tome previše, da ne padnu tužbe

Jergović: Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura, što ih je zamračila muzejska računovotkinja?

Za nas koji smo u životu mijenjali radna mjesta i redakcije, postojalo je oduvijek to vrijeme navikavanja, prilagođavanja, adaptacije… U tom vremenu svoj posao radiš s većim naporima i s više tegobe, te manje automatizma. Radiš ga, na kraju krajeva, lošije i kvrgavije nego što ćeš ga raditi nakon što se privikneš na nove novine i novu redakciju, na novi prostor na kojemu će bivati objavljivan tvoj tekst. Ako je istina da je Marinela B., uglavnom uz pomoć debitne bankovne kartice, opelješila MUO za 1.334.823 eura u samo dvije i pol godine, to znači da ona nije prolazila kroz proces navikavanja, ili je taj proces trajao ekstremno kratko.

To znači, dakle, da je Marinela B. od prvog dana na novom poslu počela da radi isto što će raditi i posljednjeg svoga dana. Logičan zaključan bio bi da je Marinela B. u MUO došla da bi radila upravo to i ništa drugo. Prije nego što je za išta optužimo, prije nego što je ružno pogledamo na fotografijama snimljenim tako što je policija nelegalno i protuzakonito novinama i novinarima dojavila kad će biti privođenje, dobro promislimo o čovjeku, ili o ljudima, koji su Marinelu B. postavili na mjesto voditeljice računovodstva u Muzeju za umjetnost i obrt. Oni su, a ne Marinela B. i njezin ojađeni mladi đuvegija, stvarni akteri ove priče.

Ti ljudi, skupa s Turud-kadijom, Plenkošenkom, Njonjom, policajministrom Božinovićem i kompletnom premijernom elitom iz HNK i iz Bogovićeve, stvaraju taj duboki i zastrašujući nesklad između javnog i privatnog, tojest između krezovskog bogatstva, svoga i svojih pulena, i islamabadskog i podujevskog siromaštva i sirotinjstva zagrebačkih pločnika, podruma i fasada. Iz njih i njihovih moralnih načela izbija sav južinasti smrad zagrebačkih kanalizacija. Miljenko Jergović za svoj blog.

30.09. (20:00)

'Humanije je osuditi ga na smrt, nego ga doživotno isključiti iz života'

Jergović: Lud, zbunjen, normalan, ili samo ono što se da zamisliti, to se da i oprostiti

Zašto bi, recimo, strojarski inženjer, apotekar ili odvjetnik nakon odsluženja kazne za neko zlodjelo bio – u slučaju da nema drugih sudskih zapreka – slobodan da se nastavi baviti svojim poslom, a glumac, redatelj, pjevač, pisac ili novinar treba biti ostracizmu podvrgnut i mimo sudske presude? Jedni će reći: zbog primjera drugima, iz odgojnih razloga! I još će reći: da žrtve ne budu retraumatizirane dok ga budu gledale na televiziji, u kinu, u novinama, itd. Ali zar to ne znači da onda nismo jednaki pred sudom? Pogotovu što nijedna od pobrojanih profesija, pa tako ni glumačka, nije od onih u kojima potencijalne žrtve s osobitim povjerenjem i emocionalnom izloženošću prilaze potencijalnim zločincima. Biti glumac, redatelj, pjevač, pisac ili novinar nije isto što i biti, recimo, svećenik, pedijatar, učitelj… Miljenko Jergović za svoj blog o slučaju glumca Moamera Kasumovića.

25.09. (19:00)

Svaka čast, respekt!

Jergović: Željko Sopić, čovjek kojem još uvijek zna biti neugodno

Sopić vjerojatno nije zaradio veliki novac, niti je postao zvijezda i nogometni besmrtnik u domovini, ali je u društvenom, a možda i u igračkom smislu, napravio sadržajniju karijeru od tolikih svojih mnogo čuvenijih vršnjaka. Je li ga Druga Bundesliga učinila takvim kakav jest, ili se takav naprosto rodio i u Zagrebu odrastao, nama je nemoguće znati. Netko će, vjerojatno, reći da je Sopićev krajnji domet i bila Cvajta, upravo zato što je bio takav, neposlušan i divlji. Ali bit će, ipak, da čovjek uvijek bira kontekst po mjeri vlastite naravi, najprije pameti i osjećaja, a tek onda temperamenta. Poslušajmo još jednom Željka Sopića: 50 naših na pet-šest Poljaka, najmanje dvostruko starijih Poljaka. Poslušajmo ga bolje: “To su vam one situacije u kojima vam je neugodno što ste Hrvati.” E, to vam je, gospodo draga, Cvajta u najboljem svom izdanju. To vam je kad kažu da si neposlušan i divlji, a tebe je samo sram, tebi je neugodno jer si pasivno prisustvovao nečemu u čemu si, upravo zato što imaš srama, saučesnik. A tebi je neugodno što si Hrvat. Miljenko Jergović za svoj blog.

22.09. (12:00)

Od socijalne pomoći do lopate, korak je kratak

Jergović: Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati, ako su Hrvati postali Nijemci

Vodeći svoju izbornu kampanju za drugi predsjednički mandat Zoran Milanović udario je po migrantima. Veli, moramo to zaustaviti, oni dolaze “želeći samo uzeti socijalnu pomoć”. Lumpengrađanstvo i široke narodne mase ovo vole, na ovo se lako love: netko uzima novce, koji upravo njima pripadaju. Svaka efikasna predizborna kampanja mora biti zasnovana na populizmu – takav je da je dobro plasiran emocionalni iskaz uvijek važniji od činjenica. Svaki Milanovićev nastup za široke mase je, međutim, melanž. Pa osim što izgovori ponešto ovakvo, što govore Trump i Orban, i što, na žalost, vole neuka i divlja glasačka krda, on će u istome nastupu reći i ponešto što pripada suprotnom ideološkom i moralnom sklopu.

Recimo, “naša djeca nisu nikakva viša bića koja ne mogu i ne trebaju raditi poslove za koje se uvoze ljudi iz inozemstva”. Dakle, ako vam se ne sviđaju migranti, zašto vaša djeca ne bi čistila zahode po vašim omiljenim trgovačkim centrima, zašto ne bi kopala kanale i verala se po nesigurnim građevinskim skelama za vječne poslijepotresne obnove Zagreba? Umjesto da uzimaju socijalnu pomoć i naknadu za nezaposlene. To je, naime, jedini način da se zaustavi nepotreban uvoz strane radne snage. Ali i da se odgojno utječe na nove generacije, jer ne postoje čovjeka nedostojni poslovi. Miljenko Jergović za svoj blog.

15.09. (18:00)

Ruganje jednoj kulturi kao huliganska gesta

Jergović: Bečki konjušari i slovenska gospoda

Ono što je spomenuto praktično u svakoj hejterskoj i mrziteljskoj čitulji Bori Đorđeviću u hrvatskim medijima jest to da je krajem osamdesetih Slovence vrijeđao kao “bečke konjušare”, a da se onda pred kraj života preselio u Sloveniju. No, površna novinarčad nije se potrudila da traga za izvorom vlastite tvrdnje, ili za njega nije ni znala. Pjesma u ono doba strašna imala je istu onu lakoću sroka i smisla kao i sve one slavne pjesme Riblje čorbe. Samo što je sadržaj bio drugi. Šovinizam upisan u pjesmi bio je bogat i višeslojan: u njoj su i Albanci iz Starog trga, i Kocbekovi “Lipicanci”, i to ogavno govorenje iz nacionalističkog prvog lica množine… Otkud onda i odakle to lešinarsko i mrtvozorničko snebivanje hrvatskih medija nad Borom Čorbom i Slovencima? Otkud taj naš čitateljski dojam, naročito pred naslovima u nekad uglednim sabah cajtunzima, da je u tome manje denuncijacija ozloglašenog mrtvaca, a više je ruganja Slovencima. U tom ruganju je, međutim, sama srž hrvatskog nacionalizma, primitivizma, te dubokog jada i sitnodušja hrvatske kulture. Oni se, naime, rugaju velikodušnosti i širini jedne kulture. Miljenko Jergović za svoj blog.

10.09. (16:00)

Naše je bolje

Jergović: Emmanuel Macron i hrvatska slika švercera koji naokolo prodaje iPhone 15 bez aplikacija

Danima nakon što je Emmanuel Macron u Beogradu predao domaćinima prometne dozvole za dvanaest novih Rafalea, u hrvatskim medijima čitamo i slušamo kako srpski Rafalei, za razliku od hrvatskih Rafalea, ne valjaju ništa. Natječu se vojni eksperti i aktivni generali tko će teže obezvrijediti ono što su Srbi kupili. Jedan kaže da oni time ne znaju letjeti, a kako nisu u NATO-u, nema ih tko naučiti. Drugi to objašnjava ovako: “Ja ću vam reći da ja imam iPhone, znači da bi ga koristio u potpunoj konfiguraciji, moram imati sve na njemu dostupne aplikacije. Ja imam dostupne na svom iPhoneu sve dostupne aplikacije jer sam članica NATO-a. Međutim vi, vi ste naručili novi takav iPhone, ali nemate dostupnost tih aplikacija jer niste članica NATO-a.” Biva, Macron neće Srbima dati aplikacije, pa Srbi bez Google maps, iMovie i Flightradar, te tko zna čega još, u svojim Rafaleima neće moći izaći ni na internet. U svakom slučaju, i za Hrvatsku, i za Srbiju, možda bi mnogo isplativije bilo u simbolične ratove ulaziti sa simbolima koji su manje skupi, a možda su efikasniji. Miljenko Jergović za svoj blog.

05.09. (23:00)

Više nema ljepote na ovome svijetu

Jergović: Alain Delon, smrt muškarca koji je bio tako lijep da se nije mogao ostvariti kao razbojnik

Ovako bismo jednom trebali započinjati priču: zbilo se to onoga ljeta kada je umro Alain Delon. Jer on je, ne zaboravimo, bio posljednji čovjek na zemlji čije je ime i prezime bilo sinonim muške ljepote. Apolon našega vijeka. A iz samog imena njegovog, Francuzi ga pišu Alain, u šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, potekli su i u jeziku se odomaćili svi jugoslavenski Aleni. Danas će govoriti da nije bio veliki glumac. Naravno, bio je toliko lijep da se u njega teško gledalo. Sudbina je to mnogih njegovih kolegica. I pritom, bio je žrtva Viscontijevih erotskih manipulacija i zloupotreba. On ga je gledao okom znalca, i od njega je zauvijek načinio seksualni objekt. Istina je, međutim, da je Alain Delon – pored kojekakvog smeća – snimio nekoliko raskošnih remek-djela europske kinematografije. A glumio je uvijek ono što su mu dali da glumi. Dok je većina frajera nastojala biti ljepša i šarmantnija nego što zaista jest, on je, da bi ga se ozbiljno shvatilo, morao ubiti svoju ljepotu. A takvo što ne ide. Samo vrijeme, a možda i ljudsko zlo i pokvarenost, mogu naškoditi ljepoti. Miljenko Jergović za svoj blog.

31.08. (10:00)

Braća po kuhinji

Jergović i Kapović žestoko zaratili oko bureka

Ako je suditi po aktualnoj polemici pisca Miljenka Jergovića i lingvista te profesora na Filozofskom fakultetu Mate Kapovića, sudbonosno sociolingvističko pitanje na hrvatskoj i regionalnoj sceni u današnjem vremenu jest – burek. Burek u Hrvatsku nije došao iz BiH, nego, po svemu sudeći, u 20. stoljeću s albanskim pekarima, piše u Kapovićevoj knjizi. U prilično detaljnom odgovoru objavljenom u današnjem broju 24 sata, Jergović ovaj argument pokušava opovrgnuti: iz turskog je uzeta riječ, ali u našim jezicima ta riječ označava nešto drugo. Onaj tko je u životu uživo vidio, pa još i pojeo, peynirli börek zna da je bosanska pita sirnica, koju Kapović smatra ‘burekom sa sirom’, ima više sličnosti sa zagorskim štruklima, nego s peynirli börekom.

Hrvatski termini izgledaju mi dosta logičnije od bosanskih – iako nikako ne niječem Bosancima i Hercegovcima pravo da govore kako god hoće pa makar istu stvar s različitim punjenjem nazivali potpuno različito – odgovorio je Kapović, koji je, kako kaže, svugdje jeo bureke. tportal

25.08. (12:00)

Vole statistike, ali ih ne znaju čitati

Jergović: Kako se iz dvije prometne nesreće probudi stara mržnja prema Albancima

U posljednjih nekoliko mjeseci dogodile su se na Jadranskoj magistrali oko Dubrovnika dvije ružne prometne nesreće. Javlja se udruga neobičnog naziva “Humanitarno udruženje taxi i Uber vozača grada Dubrovnika”. Pišu oni ministru prometa, mora i infrastrukture Olega Butkovića. Kažu da su izgubili svoju kolegicu i: “No, ovom prilikom želimo postaviti važno pitanje odgovornima, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini: do kada planirate ignorirati problem koji albanski gastarbajteri uzrokuju na našim cestama?” Potom i: “Također, pozivamo odgovorne da sami izvade statistiku i objave koliko je prometnih nesreća prouzročilo nespavanje albanskih gastarbajtera i koliko su nevinih života oduzeli proteklih godina.”

Cijelo to pismo javnosti impregnirano je šovinističkim ozloglašavanjem Albanaca kao takvih. Dubrovačko “humanitarno udruženje” se, kao i dio hrvatskih medija, bavi imaginarnim statistikama, bavi se stvaranjem dojma kako samo albanski vozači, ili barem oni u većini, izazivaju prometne nesreće sa smrtnim ishodom u okolici Dubrovnika. Statistika o tome ne postoji, ali većina počinitelja svih tih fatalnih nesreća otkako je magistrale su – domaći. Naprosto zato što se oni najviše tom magistralom voze. Ali koga briga, kad u reportaži čitamo svjedočenja domaćih stanovnika: “Ovdje smo doista k‘o glineni golubovi, a gađaju nas Albanci.” Miljenko Jergović za svoj blog.