Jergović: Rajko Grlić, čovjek kojemu više ne mogu ništa - Monitor.hr
26.07. (07:00)

Eto što ti znači uživati u plodovima svog rada

Jergović: Rajko Grlić, čovjek kojemu više ne mogu ništa

Krleža svoj pamflet piše 1938, Grlić je svoj pamflet snimio 2024. Tema im je u osnovi ista: materijalna i ubilačka pljačka, koja je sustavno provođena i precizno koordinirana s pljačkom duha i duše, ili, u Krležinom slučaju, s pljačkom ideja. Sam film, budimo pošteni pa i to recimo, nije do kraja uspio. Precizno zamišljen, žanrovski i dramaturški dobro postavljen – Grlić je načitan čovjek, Krleži blizak, i dobro razumije kako se stvara pamflet – napravio je savršen izbor glumaca, uzorno je režirao svoj film, ali ni on, a ni Ante Tomić, uglavnom nisu bili u stanju napisati te likove, ni to što oni jedni drugima govore.

A kada ne možete reći ili napisati nešto što bi trebalo biti mračno i brutalno, zvučat ćete trivijalno vulgarno. Ali, s druge strane, začudo, ovaj put nije to ni važno. Veličanstven je to za Grlića kraj. Jer nitko sad više ne može reći da mu za sljedeći film neće dati novce. A mimo toga mu ne mogu ništa. Protjerati ga ne mogu, kao što su protjerali Olivera Frljića. Mnogo je, mnogo on ozbiljnija figura. Američki profesor i građanin, s američkim berivima i prinadležnostima, s kućom u Istri i velikim lijepim stanom u centru rodnog mu Zagreba, filmom “Svemu dođe kraj” pokazao je što zapravo znači biti slobodan u jednom duboko neslobodnom društvu. Samo jedan takav mogao je dovesti vlasti u ovakvu neprijatnost. Miljenko Jergović za svoj blog.


Slične vijesti

14.11. (18:00)

Zagreb, kak' imam te rad

Jergović: Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima i ostalim konzumentima fosilnih goriva

Dan nakon što je gradonačelnik Tomašević plašio publiku zlodjelima šofera sklonih nepropisnom parkiranju, na Indexu izlazi zanimljiva priča sa zagrebačkog Gornjeg grada. Naime, jednog je jutra građanka iz Opatičke ulice ostavila svoj auto ispred kuće, na propisnom parkirnom mjestu i u parkirnoj zoni na koju ima pravo, te je kao i svakog dana otišla na posao. Kada se vratila, mjesto na kojem je parkirala bilo je oglašeno kao invalidsko, a za brisač zataknuta joj je kazna od 90 eura. Cure i momci iz Tomaševićeva Zagrebparkinga potrudili su se, valjda uz pomoć specijalno obučenih štakora, da ispod parkiranog auta iscrtaju i – invalidski znak.

U nekoj ozbiljnoj državi, u kojoj sudovi vode računa o pravu i pravdi, te o zaštiti građana, ovo se, naravno, ne bi moglo dogoditi. Ali ako bi se ipak dogodilo, građanki bi se već ispričavali i direktor Zagrebparkinga i zagrebački gradonačelnik, što iz elementarne pristojnosti, a što od straha pred odštetom koju bi grad za ovakvo što u slučaju tužbe platio. U Zagrebu, međutim, vlasnici automobila ne ostaje ništa drugo nego da plati kaznu, koja nije kazna za pogrešno parkiranje, nego je oblik ideološkog terora, haračom i poniženjem, što ga nad njom provodi zeleno-liberalna gradska vlast. Miljenko Jergović za svoj blog.

03.11. (12:00)

Parkiralište kao ogledalo demokracije

Jergović: Kratka povijest parkiranja u Zapruđu

Baveći se parkiranjem u središtu grada gradonačelnik Tomislav Tomašević i skupina Možemo!, pod kojom je i Zagrebparking, uvela je kvartovsko parkiranje u centru, te je u još nekim dijelovima Novog Zagreba uvela naplatu parkiranja. Na molbe i potpise građana iz Zapruđa su se oglušili, iz čega se može zaključiti da je ovom kvartu namijenjena sudbina slobodnog javnog parkirališta onih koji pristižu u Zagreb i kojima je parkiranje po zatvorenim javnim garažama skupo, kao i radnicima iz okoline, koji u grad dolaze u svojim autima. Zapruđe time, i ne samo time, postaje žrtvovana gradska periferija, bezvrijedna u svakom pogledu, postaje predgrađe Jakuševca, odbačeni i žrtvovani kvart, gdje po potrebi možemo odložiti svoje četverokotačno smeće.

Trabunjanje o izborima kao o prazniku demokracije prikriva suštinu njezina nefunkcioniranja. Smjenjujući jedne da bismo, ukoliko nas je baš mnogo, postavili druge, ne postižemo ništa ukoliko su i jedni, i drugi savršeno neosjetljivi na demokratsku svakodnevicu. Da nisu bili previše zadrti, i da su imali televiziju i društvene mreže, i Staljin i Hitler mogli su si dopustiti po jedan praznik demokracije svake četiri ili pet godina. Činjenica da mi u Zapruđu ne možemo ispred svojih zgrada parkirati svoje aute, a to smo mogli prije nego što je započela naplata parkiranja u Središću, pitanje je jedne loše politike. Miljenko Jergović za soj blog

31.10. (19:00)

Zaokret za 180 stupnjeva nekadašnjeg 'Princa tame' - u slast

Jergović: Davor Butković i život u skladu s Kultom Plave Kamenice

Usporedo s političkim novinarstvom, Butković se još u ona davna vremena počeo baviti vinima, gastronomijom i restoranima. Prvi je ozbiljno i sustavno o tome počeo pisati, dražeći i time maštu svojih protivnika. Pjenušci, kavijar i guščja pašteta u našeg svijeta izazivaju gnjev, pogotovu među onom društveno-politički angažiranom čeljadi, koja ima novca za sve troje, ali drži da se ovakve stvari konzumiraju potajice. On se, međutim, raspričao i raspisao, i s vremenom stvorio je cijeli jedan metajezik hrvatske novinske enologije i gastronomije, koji će, kada za to dođe vrijeme, malo-pomalo preuzeti i njegovi dojučerašnji neprijatelji. U neka doba je s najužim suradničkim klubom – koji je, koliko znam, a mislim da dobro znam, brojao još jednu jedinu osobu – pokrenuo portal Kult Plave Kamenice, u čijem podnaslovu kao moto stoji “Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji”.

Pritom, on doista, kada je o hrani i piću riječ, nije ni sektaš, ni elitist. Na Kultu Plave Kamenice, tom jednom od najugodnijih i kulturno najinstruktivnijih mjesta na ukupnom hrvatskom elektronskom premrežju, čitat ćete, možda, mitove i legende kako se nekad jelo u Nomi, kod Renéa Redzepija ili, u zagrebačkoj mitološkoj interpretaciji, u Marcellinu, kod Marija Čerhaka, ali će vam u istom tonu, uz jednako poštovanje, biti iznesena pripovijest o Tvornici pljeskavica kod Koste. Miljenko Jergović za svoj blog

21.10. (01:00)

U Trst po uvoznu robu

Jergović: Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?

Sredina i kraj listopada oduvijek su bili najuzbudljivije tržničko razdoblje u godini. Vrijeme je to kada se kiseli kupus, pa iz unutrašnjosti krenu FAP-ovi i tamići, do vrha puni odrubljenih kupusovih glava. Na tržnicama bi sredinom listopada svud naokolo bila i brda jabuka i krušaka, uglavnom starih sorti, dobrih za trap i za zimsko skladištenje. I bilo bi, naravno, na sve strane i grožđa. Sve do nedavno, na zagrebačkim je tržnicama bilo i domaćih jabuka, i dalmatinskog grožđa, kao i onog groznog kontinentalnog grožđa, koje nazivaju izabela. Bilo je svega čega i bilo i nekad, samo manje, oskudnije i nekvalitetnije.

Odumiranje zagrebačkih tržnica započinje u vrijeme kada dva-tri dominantna lanca prehrambenih trgovina preuzimaju cjelokupno tržište. Turistička monokultura sasvim je pokorila Dalmaciju, poticaji (mahom lažni i fiktivni) u poljoprivredi dodatno su korumpirali male proizvođače, iz Slavonije odavno na tržnice ne dolazi više ništa ili skoro ništa, a uvozna roba sa tržničnih štandova sve brojnijih nakupaca ne razlikuje se od robe u Konzumu, u Sparu ili u Plodinama. U osnovi, radnim danima sve manje je razloga da pođemo na tržnicu, pijacu, placu. A petkom i subotom, s tržnice, pijace, place vraćamo se razočarani. Miljenko Jergović

20.10. (01:00)

'I dječak i ministar proizvodi su vremena u kojem živimo. S tim da je dječak ni kriv ni dužan'

Jergović: Radovan Fuchs ili problematični zagrebački dječak koji provodi nasilje nad zajednicom

Ono što Radovan Fuchs radi u socijalnom je smislu istovjetno onom što radi dječak s kojim njihova djeca imaju problema. On im izgovara neke vulgarne, spolnim i seksualnim aluzijama nabijene riječi, obraća im se onako kako se u svijetu dječje mašte dominantni mužjak obraća sebi podložnom ženskom svijetu. Tako on komunicira i s djevojčicama, i s dječacima, jer je iz njegove perspektive, kao i iz perspektive svakog dominantnog autoritarca, sav svijet – ženski. Između toga što taj dječak radi, i onoga što je u izjavi za javnost učinio Radovan Fuchs, razlika je samo ta što se dječak koristi govorom izopačene ljudske intime, dok se Fuchs služi izopačenim govorom javnosti.

Dječakova tema nedužna je i djetinja: kada imaš deset godina, i kada si četvrti razred osnovne, rado ćeš i ne baš tako rijetko sablažnjavati vršnjakinje i vršnjake skurilnim govorom odrasle seksualnosti. Kada ti je sedamdeset i jedna, kao Fuchsu, i kada si ministar obrazovanja i znanosti, skurilni govor seksualnosti pretvara se u sirovi i nasilnički govor ideologije. Dječak u svojoj igri provodi osobnu agresiju na svoje razredne drugove i drugarice (imate li, možda, zamjenske riječi za posljednje dvije?), dok Radovan Fuchs, djelujući s diktatorske katedre, inicira agresiju rulje na 1400 građanki i građana, redom pojedinaca, koje je upravo izolirao i rulji ideološki predstavio. Miljenko Jergović

13.10. (11:00)

Jer zapravo i nema previše Muškaraca s velikim M

Jergović: Žena

Prema “Velikom rječniku hrvatskog jezika” Vladimira Anića, ovo su značenja riječi žena: “1. odrasla osoba ženskog spola; žensko. 2. razg. bračni drug ženskog spola itd… Ali postoji još jedno značenje o kojemu bi vrijedilo misliti, a povezano je s trećim ili tercijarnim značenjem, ali nije mu istovjetno. Moja mati Javorka od ranih je doba imala “ženu za po kući”. Došla bi jednom mjesečno, subotom ili nedjeljom, da joj pomaže u velikom spremanju.  Često po Zagrebu čujem priče o nečijim onemoćalim, bolesnim ili dementnim roditeljima, čije sluđene kćeri i sinovi traže Ženu. U državnim staračkim domovima nema mjesta, a privatni, ako su iole pristojni, skuplji su od hotela. U Hrvatskoj Ženu je skoro nemoguće naći, kako među domaćim svijetom, tako i među stranim radnicama. Žena, naime, mora znati jezik. Ona mora vladati kulturnim kodovima, običajima i navikama onih kojima je poslana.

Državu i državne vlasti, policiju i socijalne službe naravno da nije ni najmanje briga za vašu potrebu za Ženom. Ali oni vam, objektivno govoreći, ne bi mogli pomoći ni da ih je briga. Muška varijanta Žene nije Muškarac, nego je Čovjek. Čovjek je onaj koji će nam učiniti. Čovjek je onaj koji će riješiti nerješivo. Čovjek je, ipak, malo manji od Žene, jer on je samo dobar. Ona, mnogo više od dobrog. Miljenko Jergović.

05.10. (21:00)

Ali nećemo o tome previše, da ne padnu tužbe

Jergović: Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura, što ih je zamračila muzejska računovotkinja?

Za nas koji smo u životu mijenjali radna mjesta i redakcije, postojalo je oduvijek to vrijeme navikavanja, prilagođavanja, adaptacije… U tom vremenu svoj posao radiš s većim naporima i s više tegobe, te manje automatizma. Radiš ga, na kraju krajeva, lošije i kvrgavije nego što ćeš ga raditi nakon što se privikneš na nove novine i novu redakciju, na novi prostor na kojemu će bivati objavljivan tvoj tekst. Ako je istina da je Marinela B., uglavnom uz pomoć debitne bankovne kartice, opelješila MUO za 1.334.823 eura u samo dvije i pol godine, to znači da ona nije prolazila kroz proces navikavanja, ili je taj proces trajao ekstremno kratko.

To znači, dakle, da je Marinela B. od prvog dana na novom poslu počela da radi isto što će raditi i posljednjeg svoga dana. Logičan zaključan bio bi da je Marinela B. u MUO došla da bi radila upravo to i ništa drugo. Prije nego što je za išta optužimo, prije nego što je ružno pogledamo na fotografijama snimljenim tako što je policija nelegalno i protuzakonito novinama i novinarima dojavila kad će biti privođenje, dobro promislimo o čovjeku, ili o ljudima, koji su Marinelu B. postavili na mjesto voditeljice računovodstva u Muzeju za umjetnost i obrt. Oni su, a ne Marinela B. i njezin ojađeni mladi đuvegija, stvarni akteri ove priče.

Ti ljudi, skupa s Turud-kadijom, Plenkošenkom, Njonjom, policajministrom Božinovićem i kompletnom premijernom elitom iz HNK i iz Bogovićeve, stvaraju taj duboki i zastrašujući nesklad između javnog i privatnog, tojest između krezovskog bogatstva, svoga i svojih pulena, i islamabadskog i podujevskog siromaštva i sirotinjstva zagrebačkih pločnika, podruma i fasada. Iz njih i njihovih moralnih načela izbija sav južinasti smrad zagrebačkih kanalizacija. Miljenko Jergović za svoj blog.

30.09. (20:00)

'Humanije je osuditi ga na smrt, nego ga doživotno isključiti iz života'

Jergović: Lud, zbunjen, normalan, ili samo ono što se da zamisliti, to se da i oprostiti

Zašto bi, recimo, strojarski inženjer, apotekar ili odvjetnik nakon odsluženja kazne za neko zlodjelo bio – u slučaju da nema drugih sudskih zapreka – slobodan da se nastavi baviti svojim poslom, a glumac, redatelj, pjevač, pisac ili novinar treba biti ostracizmu podvrgnut i mimo sudske presude? Jedni će reći: zbog primjera drugima, iz odgojnih razloga! I još će reći: da žrtve ne budu retraumatizirane dok ga budu gledale na televiziji, u kinu, u novinama, itd. Ali zar to ne znači da onda nismo jednaki pred sudom? Pogotovu što nijedna od pobrojanih profesija, pa tako ni glumačka, nije od onih u kojima potencijalne žrtve s osobitim povjerenjem i emocionalnom izloženošću prilaze potencijalnim zločincima. Biti glumac, redatelj, pjevač, pisac ili novinar nije isto što i biti, recimo, svećenik, pedijatar, učitelj… Miljenko Jergović za svoj blog o slučaju glumca Moamera Kasumovića.

25.09. (19:00)

Svaka čast, respekt!

Jergović: Željko Sopić, čovjek kojem još uvijek zna biti neugodno

Sopić vjerojatno nije zaradio veliki novac, niti je postao zvijezda i nogometni besmrtnik u domovini, ali je u društvenom, a možda i u igračkom smislu, napravio sadržajniju karijeru od tolikih svojih mnogo čuvenijih vršnjaka. Je li ga Druga Bundesliga učinila takvim kakav jest, ili se takav naprosto rodio i u Zagrebu odrastao, nama je nemoguće znati. Netko će, vjerojatno, reći da je Sopićev krajnji domet i bila Cvajta, upravo zato što je bio takav, neposlušan i divlji. Ali bit će, ipak, da čovjek uvijek bira kontekst po mjeri vlastite naravi, najprije pameti i osjećaja, a tek onda temperamenta. Poslušajmo još jednom Željka Sopića: 50 naših na pet-šest Poljaka, najmanje dvostruko starijih Poljaka. Poslušajmo ga bolje: “To su vam one situacije u kojima vam je neugodno što ste Hrvati.” E, to vam je, gospodo draga, Cvajta u najboljem svom izdanju. To vam je kad kažu da si neposlušan i divlji, a tebe je samo sram, tebi je neugodno jer si pasivno prisustvovao nečemu u čemu si, upravo zato što imaš srama, saučesnik. A tebi je neugodno što si Hrvat. Miljenko Jergović za svoj blog.

22.09. (12:00)

Od socijalne pomoći do lopate, korak je kratak

Jergović: Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati, ako su Hrvati postali Nijemci

Vodeći svoju izbornu kampanju za drugi predsjednički mandat Zoran Milanović udario je po migrantima. Veli, moramo to zaustaviti, oni dolaze “želeći samo uzeti socijalnu pomoć”. Lumpengrađanstvo i široke narodne mase ovo vole, na ovo se lako love: netko uzima novce, koji upravo njima pripadaju. Svaka efikasna predizborna kampanja mora biti zasnovana na populizmu – takav je da je dobro plasiran emocionalni iskaz uvijek važniji od činjenica. Svaki Milanovićev nastup za široke mase je, međutim, melanž. Pa osim što izgovori ponešto ovakvo, što govore Trump i Orban, i što, na žalost, vole neuka i divlja glasačka krda, on će u istome nastupu reći i ponešto što pripada suprotnom ideološkom i moralnom sklopu.

Recimo, “naša djeca nisu nikakva viša bića koja ne mogu i ne trebaju raditi poslove za koje se uvoze ljudi iz inozemstva”. Dakle, ako vam se ne sviđaju migranti, zašto vaša djeca ne bi čistila zahode po vašim omiljenim trgovačkim centrima, zašto ne bi kopala kanale i verala se po nesigurnim građevinskim skelama za vječne poslijepotresne obnove Zagreba? Umjesto da uzimaju socijalnu pomoć i naknadu za nezaposlene. To je, naime, jedini način da se zaustavi nepotreban uvoz strane radne snage. Ali i da se odgojno utječe na nove generacije, jer ne postoje čovjeka nedostojni poslovi. Miljenko Jergović za svoj blog.