Jergović: Rajko Grlić, čovjek kojemu više ne mogu ništa - Monitor.hr
26.07. (07:00)

Eto što ti znači uživati u plodovima svog rada

Jergović: Rajko Grlić, čovjek kojemu više ne mogu ništa

Krleža svoj pamflet piše 1938, Grlić je svoj pamflet snimio 2024. Tema im je u osnovi ista: materijalna i ubilačka pljačka, koja je sustavno provođena i precizno koordinirana s pljačkom duha i duše, ili, u Krležinom slučaju, s pljačkom ideja. Sam film, budimo pošteni pa i to recimo, nije do kraja uspio. Precizno zamišljen, žanrovski i dramaturški dobro postavljen – Grlić je načitan čovjek, Krleži blizak, i dobro razumije kako se stvara pamflet – napravio je savršen izbor glumaca, uzorno je režirao svoj film, ali ni on, a ni Ante Tomić, uglavnom nisu bili u stanju napisati te likove, ni to što oni jedni drugima govore.

A kada ne možete reći ili napisati nešto što bi trebalo biti mračno i brutalno, zvučat ćete trivijalno vulgarno. Ali, s druge strane, začudo, ovaj put nije to ni važno. Veličanstven je to za Grlića kraj. Jer nitko sad više ne može reći da mu za sljedeći film neće dati novce. A mimo toga mu ne mogu ništa. Protjerati ga ne mogu, kao što su protjerali Olivera Frljića. Mnogo je, mnogo on ozbiljnija figura. Američki profesor i građanin, s američkim berivima i prinadležnostima, s kućom u Istri i velikim lijepim stanom u centru rodnog mu Zagreba, filmom “Svemu dođe kraj” pokazao je što zapravo znači biti slobodan u jednom duboko neslobodnom društvu. Samo jedan takav mogao je dovesti vlasti u ovakvu neprijatnost. Miljenko Jergović za svoj blog.


Slične vijesti

Jučer (20:00)

Da ti mozak otupi

Jergović: Ne krivite mobitele zato što ste zaboravili materinji jezik i izgubili moć mišljenja

U hrvatskome jeziku pojmu brain rot možda su najbliži pojmovi “ludilo mozga” i “tupilo od nekuženja”. Premda ni jedan ni drugi ne znače isto što i brain rot, tiču se sličnog gubitka moći mišljenja, koje je posljedica hranjenja misli neadekvatnim sadržajima. Skrolanje, tojest tumaranje po ekranima koji su prenapučeni glupošću, kao i posjećivanje katastrofičnih infotejment portala, proizvodi ono ludilo mozga i onu vrstu brain rota, te ono tupilo od nekuženja, koji čovjeka vode do teorija zavjera, antivakserstva, vjerovanja u istarske vile kekinke, te u koješta drugo u što ljudi koji čitaju knjige i normalne novine, ili posjećuju regularne portale i paze kako se i kuda kreću po društvenim mrežama, nikad ne bi povjerovali. Brain rot je ono ludilo mozga iz kojeg se rađaju fašizmi novog doba. Zlo u ljudima manji je problem nego tupilo od nekuženja. Sa zlom, naime, čovjek zna na čemu je, dok je na tupilo od nekuženja često moguće reagirati samo tupilom od nekuženja. Postoji u našem jeziku vrlo precizan pojam, kojim se označava nešto što prethodi pojmu ludila mozga, nešto što je starije nego brain rot. To je lijenost uma. Miljenko Jergović za svoj blog.

Ponedjeljak (18:00)

Pa sad ti uzmi taj novac čiste savjesti

Jergović: Krvav je novac kojim Plenković od umirovljenika kupuje glasove za svog predsjedničkog kandidata

Koliko su Andreju Plenkoviću i HDZ-u predsjednički izbori važni pokazalo je da će pred izlazak na birališta umirovljenicima biti podijeljeno po osamdeset eura dodatka na mirovinu. U skladu s klerikalnom tradicijom režima, taj novac se naziva božićnicom. Biva, proviđenjem Božjim potrebitima ga pod jastuke i pod staračke pelene donosi tek rođeni djetić. Novac koji se pred kraj godine podijeli ljudima, a biva to u ozbiljnim poduzećima i ozbiljnim i razvijenim kapitalističkim državama, kao što je bivalo i u jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu, u pravilu je dio neplaniranog proračunskog viška. Međutim, u Hrvatskoj nema proračunskog viška. Tako je utvrđeno jesenas. I nema osnove da mali Isusek potrebitima u pelene za inkontinenciju zadjene osamdeset Plenkovićevih eura.

. Naime, Vlada je ustanovila da ima pravo da 98 milijuna eura umirovljenicima podijeli po osnovi saniranja “posljedica narušavanja sigurnosne situacije u Europi uslijed agresije na Ukrajinu”, a da o tome Sabor nema pravo glasa. Uzimajući novac po osnovi saniranja “posljedica narušavanja sigurnosne situacije u Europi uslijed agresije na Ukrajinu” hrvatski umirovljenici postaju ratni profiteri. Mislite li reći kako osamdeset eura i nije neki naročit profit, imajte na umu da zlodjelo ratnog profiterstva ne podliježe mirnodopskim mjerilima, i da zapravo i nije riječ o samo osamdeset eura. Miljenko Jergović za svoj blog

08.12. (19:00)

Dok mu paše, onda su mu dobre

Jergović: Zašto Andrej Plenković poziva hrvatsku javnost na prijezir prema europskim institucijama?

On u svom moralnom prosuđivanju i u huškanju hrvatske javnosti na gospođu Kekin, jer je ona, zamislite, kolegica europskog zastupnika Gordana Bosanca, provodi retorički, mentalni i politički postupak koji nipošto ne bismo smjeli ne primijetiti i zanemariti: Republiku Hrvatsku on antagonizira prema Europskoj Uniji. Iščuđava se on tako, ili provocira hrvatsku javnost na iščuđavanje, što je Gordan Bosanac na strani europske javne tužiteljice u njezinoj konfrontaciji s hrvatskim državnim odvjetnikom. To on smatra tvarnom inicijativom “protiv hrvatske Vlade”, osmišljenom u ime još uvijek neizrečenih snaga i interesa.

Plenkovićevo refleksno reagiranje nije, međutim, nipošto novost. Takav je bio stav HDZ-a prema Europskoj Uniji, Europskom parlamentu i inim europskim institucijama za vrijeme živog Franje Tuđmana, pa sve do 1. srpnja 2013. Nakon tog datuma bivši antieuropljani i borci protiv kvarne i pervertirane Europe, koja odbija priznati svoje svete kršćanske korijene, uključujući i one – poput Ruže Tomašić – koji su glasanje na referendumu za članstvo u EU smatrali činom veleizdaje, postaju djelatni euroentuzijasti. Bilo grabeći se za plaću europarlamentaraca, bilo pustošeći i pljačkajući europske fondove – što i jest jedini razlog prisustva EPPO-a u Hrvatskoj… Miljenko Jergović

04.12. (20:00)

'Njezin rječnik sadrži više riječi, fraza, rečeničnih konstrukcija, više razigrane i rasplesane sintakse, nego rječnik kompletnog vrha HDZ-a'

Jergović: Ivana Kekin i neka je blaženo ono doba dječaštva kada smo ljude dijelili prema muzici koju slušaju

Nema nikakve sumnje da Ivana Kekin zna i što je to biti sirotinja, i što je to iz sirotinje pobjeći, ali je za razliku od svih onih picula i ruža tomašićki, borzanovih biljana, mimica nevena te davora, iva i stierova, koji su smisao svog bavljenja javnim poslovima pronašli u tome da svoje stražnjice, i pripadajuću galanteriju koja te stražnjice krasi, pozlate u Bruxellesu, nakon čega će se povući u blaženu anonimnost, Ivana Kekin pokazala i da je živa, i da je emocionalno, a onda i moralno stabilna. Oni koji joj vjeruju, imaju bogme u koga vjerovati. Možda će, budete li je birali, sve uraditi pogrešno, čak je i vrlo vjerojatno da će sve uraditi pogrešno, jer to je u samoj prirodi političkoga rada i djelovanja, ali ona će, za razliku od tih mimica, picula i cucli ostati neka cjelovita osoba, kojoj ćete, bude li vam volja, na kraju u facu skresati svoje razočarenje. To je važno, jer gdje su sad svi oni za koje sam, naprimjer ja, glasao, premda sam znao da krivu muziku slušaju, a ne čitaju ništa! Mišljenje je to Miljenka Jergovića, koji je inače dežurni kritičar njezine stranke.

01.12. (19:00)

Ja čujem samo pucanje medijski prenapuhnutog balona

Jergović: Vili Beroš smo svi mi ili Vili Beroš nije ni on sam

Publika se to ovih dana pita, i opet se jednako ogleda i zrcali u Viliju Berošu kao prije četiri godine. Samo što on sada više nije junak i pravednik, on nije velikodušni rukovoditelj jedne diktature koja je provođena za naše dobro (a koja to diktatura, da prostite, nije provođena za naše dobro?), nego je on najednom postao utjelovljenje općeg zla i razbojništva. Prije četiri godine, ili do jučer, reklo bi se: Vili, to smo svi mi! A sad Beroš nije baš nitko od nas! Događa se to i događalo se mnogo puta u bližoj i daljoj povijesti, ali je važno da dva iskustva i dva saznanja međusobno budu povezana sjećanjem. A čim su sjećanjem povezana, na putu smo da shvatimo da nijedno od ta dva iskustva nije autentično i istinito. I da su oba opasna po zajednicu i svakog pojedinačno.

U Berošu smo se i prvi, i drugi put zrcalili isključivo kao neslobodni ljudi. U vrijeme epidemije stvar je trebala biti relativno jednostavna i krajnje racionalna: treba se štititi medicinskim maskama, jer one čine zid uzročnicima bolesti; treba se cijepiti, jer je cjepivo način da se prevari bolest. I tu bi morala važiti ista pravila za sve, barem dok svi posjedujemo slično koncipirana fizička tijela. Duše s time nemaju veze. Pa prema tome, samozvani gospodari ljudskih života, među liječnicima, političarima ili duhovnicima, nemaju prava da provode diskriminaciju. To je akt nasilja, koji se ne razlikuje pretjerano od nasilja u kojem je Vili Beroš sudjelovao u sljedećoj svojoj medijski prezentiranoj pojavi. Zašto nam se to prvi put sviđalo, a sad nam se ne sviđa? Miljenko Jergović za svoj blog.

30.11. (19:00)

Predstava u predstavi

Jergović: Uloga Gordana Jandrokovića i HDZ-a u životnom djelu Gertrude Munitić

Ovogodišnja dodjela nagrada hrvatskog glumišta podsjetila nas je na najcrnje devedesete. Kazalište je pretvoreno u HDZ-ovu stranačku pozornicu, po kojoj su se uz Jandrokovića kretali HDZ-ova ministrica kulture i stranačka aktivistica Nina Obuljen-Koržinek, HDZ-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, stranačka činovnica i stranački kadar u diplomaciji Iva Hraste Sočo, koju su po gubitku izbora postavili na mjesto svoje intendantice Hrvatskoga narodnog kazališta. Cijeli ovaj događaj je, naravno, imao svoj politički smisao: sat i pol promidžbe za Vladu i njezina svekolika dostignuća. Stranačku agitaciju pred predsjedničke izbore, ali, možda još i više od toga, strateško prikrivanje mafijaško-ministarske afere s Vilijem Berošem – Malim, Hrvojem Petračom – Tatom i Ivanom Turudićem – Turud kadijom, u glavnim ulogama. Je li taj svijet zbilja ne zna u čemu sudjeluje i što to radi? Ili znaju, ali se nadaju da drugi to neće znati? Ili naprosto žive tako što kao građani igraju više uloga odjednom, a u svakoj od njih, između ostalog, zastupaju različita uvjerenja. Miljenko Jergović za svoj blog

24.11. (22:00)

Scenarij kojeg se ni Mario Puzo ne bi sjetio

Jergović: Zašto Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti borca za pravdu

Zamislite tako da su se nekom pomiješali papiri, pa da John Cazale, umjesto glupkastog i nešarmantnog Freda Corleonea, kojeg je igrao u “Kumu”, najednom zaigra ulogu najvećeg borca protiv kriminala, koji ne samo da će određivati tko je osumnjičen a tko nije, i ne samo da će sastavljati scenarij igrokaza u igrokazu, nego će propisati i to u čijoj će nadležnosti biti slučaj: u nadležnosti kapetana Marka McCluskeyja, kojeg igra Sterling Hayden, ili u nadležnosti neke strašne rumunjske tužiteljice, možemo je zvati Laura Codruța Kövesi, koja je hladna kao led u lovu na one koji, kako to veli Tomo Pavić Zrikavac, “vole bombone“. Naprosto je neuvjerljivo da John Cazale u “Kumu” bude na strani pravde, tojest na strani onih koji kao živi kosturi, sive puti i praznih pogleda stoje po državnim hrvatskim čekaonicama. Miljenko Jergović za svoj blog.

22.11. (13:00)

Malo za eskalaciju treba

Jergović: Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj

Dva dana nakon pobjede Donalda Trumpa u Splitu je, u organizaciji neformalne mjesne mladeži, upriličena mjesna Kristallnacht. Kako strani radnici u tom gradu nemaju svoje dućane i izloge, mladež je bila primorana razbijati njih i njihove bicikle i mopede. Akcija je bila precizno organizirana i koordinirana, premda će je mediji umanjivati ili predstavljati kao izolirani huliganski ispad. I naravno da nikome neće na um pasti da je gvozdena splitska mladež inspiraciju našla u pobjedi Donalda Trumpa na američkim izborima. Trumpu i njegovim sumišljenicima nipošto neće biti mrsko da usred Europe postoji zemljica u kojoj organizirana bijela mladež prebija strane radnike, i da to čini s ambicijom transformiranja društva, i da u tome ima efektivnu podršku policije i države. Amerika će, unatoč Trumpu, ostati slobodna i (ograničeno) demokratska zemlja, ali bi se moglo dogoditi, i vrlo je vjerojatno da će se dogoditi, da se niz rubnih, civilizacijski beznačajnih zemljica s margina zapadnog svijeta pretvori u satrapijice iz Trumpovih negativnih projekcija. Miljenko Jergović za svoj blog.

14.11. (19:00)

Zagreb, kak' imam te rad

Jergović: Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima i ostalim konzumentima fosilnih goriva

Dan nakon što je gradonačelnik Tomašević plašio publiku zlodjelima šofera sklonih nepropisnom parkiranju, na Indexu izlazi zanimljiva priča sa zagrebačkog Gornjeg grada. Naime, jednog je jutra građanka iz Opatičke ulice ostavila svoj auto ispred kuće, na propisnom parkirnom mjestu i u parkirnoj zoni na koju ima pravo, te je kao i svakog dana otišla na posao. Kada se vratila, mjesto na kojem je parkirala bilo je oglašeno kao invalidsko, a za brisač zataknuta joj je kazna od 90 eura. Cure i momci iz Tomaševićeva Zagrebparkinga potrudili su se, valjda uz pomoć specijalno obučenih štakora, da ispod parkiranog auta iscrtaju i – invalidski znak.

U nekoj ozbiljnoj državi, u kojoj sudovi vode računa o pravu i pravdi, te o zaštiti građana, ovo se, naravno, ne bi moglo dogoditi. Ali ako bi se ipak dogodilo, građanki bi se već ispričavali i direktor Zagrebparkinga i zagrebački gradonačelnik, što iz elementarne pristojnosti, a što od straha pred odštetom koju bi grad za ovakvo što u slučaju tužbe platio. U Zagrebu, međutim, vlasnici automobila ne ostaje ništa drugo nego da plati kaznu, koja nije kazna za pogrešno parkiranje, nego je oblik ideološkog terora, haračom i poniženjem, što ga nad njom provodi zeleno-liberalna gradska vlast. Miljenko Jergović za svoj blog.

03.11. (12:00)

Parkiralište kao ogledalo demokracije

Jergović: Kratka povijest parkiranja u Zapruđu

Baveći se parkiranjem u središtu grada gradonačelnik Tomislav Tomašević i skupina Možemo!, pod kojom je i Zagrebparking, uvela je kvartovsko parkiranje u centru, te je u još nekim dijelovima Novog Zagreba uvela naplatu parkiranja. Na molbe i potpise građana iz Zapruđa su se oglušili, iz čega se može zaključiti da je ovom kvartu namijenjena sudbina slobodnog javnog parkirališta onih koji pristižu u Zagreb i kojima je parkiranje po zatvorenim javnim garažama skupo, kao i radnicima iz okoline, koji u grad dolaze u svojim autima. Zapruđe time, i ne samo time, postaje žrtvovana gradska periferija, bezvrijedna u svakom pogledu, postaje predgrađe Jakuševca, odbačeni i žrtvovani kvart, gdje po potrebi možemo odložiti svoje četverokotačno smeće.

Trabunjanje o izborima kao o prazniku demokracije prikriva suštinu njezina nefunkcioniranja. Smjenjujući jedne da bismo, ukoliko nas je baš mnogo, postavili druge, ne postižemo ništa ukoliko su i jedni, i drugi savršeno neosjetljivi na demokratsku svakodnevicu. Da nisu bili previše zadrti, i da su imali televiziju i društvene mreže, i Staljin i Hitler mogli su si dopustiti po jedan praznik demokracije svake četiri ili pet godina. Činjenica da mi u Zapruđu ne možemo ispred svojih zgrada parkirati svoje aute, a to smo mogli prije nego što je započela naplata parkiranja u Središću, pitanje je jedne loše politike. Miljenko Jergović za soj blog