Jergović: Radovan Fuchs ili problematični zagrebački dječak koji provodi nasilje nad zajednicom - Monitor.hr
Prekjučer (23:00)

'I dječak i ministar proizvodi su vremena u kojem živimo. S tim da je dječak ni kriv ni dužan'

Jergović: Radovan Fuchs ili problematični zagrebački dječak koji provodi nasilje nad zajednicom

Ono što Radovan Fuchs radi u socijalnom je smislu istovjetno onom što radi dječak s kojim njihova djeca imaju problema. On im izgovara neke vulgarne, spolnim i seksualnim aluzijama nabijene riječi, obraća im se onako kako se u svijetu dječje mašte dominantni mužjak obraća sebi podložnom ženskom svijetu. Tako on komunicira i s djevojčicama, i s dječacima, jer je iz njegove perspektive, kao i iz perspektive svakog dominantnog autoritarca, sav svijet – ženski. Između toga što taj dječak radi, i onoga što je u izjavi za javnost učinio Radovan Fuchs, razlika je samo ta što se dječak koristi govorom izopačene ljudske intime, dok se Fuchs služi izopačenim govorom javnosti.

Dječakova tema nedužna je i djetinja: kada imaš deset godina, i kada si četvrti razred osnovne, rado ćeš i ne baš tako rijetko sablažnjavati vršnjakinje i vršnjake skurilnim govorom odrasle seksualnosti. Kada ti je sedamdeset i jedna, kao Fuchsu, i kada si ministar obrazovanja i znanosti, skurilni govor seksualnosti pretvara se u sirovi i nasilnički govor ideologije. Dječak u svojoj igri provodi osobnu agresiju na svoje razredne drugove i drugarice (imate li, možda, zamjenske riječi za posljednje dvije?), dok Radovan Fuchs, djelujući s diktatorske katedre, inicira agresiju rulje na 1400 građanki i građana, redom pojedinaca, koje je upravo izolirao i rulji ideološki predstavio. Miljenko Jergović


Slične vijesti

Jučer (23:00)

U Trst po uvoznu robu

Jergović: Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?

Sredina i kraj listopada oduvijek su bili najuzbudljivije tržničko razdoblje u godini. Vrijeme je to kada se kiseli kupus, pa iz unutrašnjosti krenu FAP-ovi i tamići, do vrha puni odrubljenih kupusovih glava. Na tržnicama bi sredinom listopada svud naokolo bila i brda jabuka i krušaka, uglavnom starih sorti, dobrih za trap i za zimsko skladištenje. I bilo bi, naravno, na sve strane i grožđa. Sve do nedavno, na zagrebačkim je tržnicama bilo i domaćih jabuka, i dalmatinskog grožđa, kao i onog groznog kontinentalnog grožđa, koje nazivaju izabela. Bilo je svega čega i bilo i nekad, samo manje, oskudnije i nekvalitetnije.

Odumiranje zagrebačkih tržnica započinje u vrijeme kada dva-tri dominantna lanca prehrambenih trgovina preuzimaju cjelokupno tržište. Turistička monokultura sasvim je pokorila Dalmaciju, poticaji (mahom lažni i fiktivni) u poljoprivredi dodatno su korumpirali male proizvođače, iz Slavonije odavno na tržnice ne dolazi više ništa ili skoro ništa, a uvozna roba sa tržničnih štandova sve brojnijih nakupaca ne razlikuje se od robe u Konzumu, u Sparu ili u Plodinama. U osnovi, radnim danima sve manje je razloga da pođemo na tržnicu, pijacu, placu. A petkom i subotom, s tržnice, pijace, place vraćamo se razočarani. Miljenko Jergović

Jučer (19:00)

Nije bitno što kažu, već što izostavljaju

Beck: Plaće su nam najviše u povijesti, ali takve su nam i cijene hrane i stanovanja

Istovremeno kad Tomašević najavljuje nove kapitalne gradnje po Zagrebu predsjednik Vlade i Sabora tumače da su nam „plaće najviše u povijesti, zaposlenost najveća, kreditni rejting najviši u povijesti“, što je i istina i manipulacija. Tu bi izjavu trebalo relativizirati tako da se kaže da su i cijene hrane i stanovanja najviše u povijesti, da trećina umirovljenika živi na rubu siromaštva i da je zaposlenost potpuna jer se iseljavamo i izumiremo pa nema tko raditi. Još bi se bolje ta samohvala relativizirala kad bi se provjerilo kakve bi bile plaće, zaposlenost i rejting da nemamo trideset godina nesposobne, korumpirane i kradljive vlasti. Nije mi toliko smiješno Jandrokovićevo i Plenkovićevo busanje u prsa, nego što se smatraju vrhuncem povijesti. Gradonačelnik Zagreba planira četverotračne ceste u gradu u kojem je lani umrlo dvije tisuće ljudi više nego što se rodilo; na isti način vlada misli da je na vrhuncu povijesti, iako se prošle godine rodilo 20 000 ljudi manje nego što je umrlo. Imamo vodstvo koje ne vidi da je slijepoj ulici. Boris Beck za Večernji (čiji članak možete pročitati i na Narodu).

Prekjučer (16:00)

Kaj ti je mama Kim Kardashian?

Andrassy: Kao mala bila sam zapravo na dva vrlo raskošna rođendana – u McDonaldsu i u pizzeriji

Osmogodišnje dijete s kojim njena kćer dijeli razred je na svojoj proslavi imalo preko 50 ljudi – i fotografa, catering s uključenom profesionalno izrađenom tortom, a bio je osiguran i stol za odlaganje poklona… ukratko, mala svadba za veliki osmi rođendan, a ja sam se odmah vratila u vrijeme naših školskih rođendana koji nisu bili ni blizu tako raskošni. Dobro, bila sam na dva – u mekiću i u pizzeriji (kad je jedna pizza koštala 20 kn). Ne da je bilo raskošno, nego smo imali osjećaj da je Met Gala. Većinu se vremena sve ipak svodilo na kućna druženja – pozvalo bi se pet, šest, uvrh glave dvanaest najbližih prijatelja ako ste baš ekstrovert ili blizanac (što po horoskopu, što onaj s bratom ili sestrom), a pozivnice su bile ručno izrađene, pa fotokopirane.

Fast forward to 2024. Nemam ništa protiv igraonica, rođendaonica i ostalih “onica”, one su blagoslov jer ti nitko neće uneredit stan i neka svatko radi kako mu paše, ali ne mogu se otet dojmu da su dječji rođendani postali još jedan povod za natjecanje. “Vidjet ćeš kad ćeš imat svoju djecu” – iz vaših usta u moj reproduktivni sustav, ali svejedno ne mogu zamislit da ću pozvat 50 ljudi na rođendan osobe s mliječnim zubima. Andrea Andrassy za Miss7

Petak (01:00)

Sopstvena fizika

Basara: Kultura ubrzanja

Ma­lo-ma­lo pa će­te ne­g­de ču­ti ža­lo­po­j­ke da se „vre­me ubr­za­lo“, da sve ne­ka­ko pro­la­zi br­že ne­go u sta­ra do­bra vre­me­na (ci­nik bi re­kao: da su bi­la do­bra, ne bi pro­šla). Vre­me se ne mo­že ni ubr­za­ti ni uspo­ri­ti, kao što se ni pros­tor ne mo­že ni „skra­ti­ti“ ni „pro­ši­ri­ti“. Na te fe­no­me­ne se na­pros­to ne mo­že uti­ca­ti. Na­pred re­če­no ne zna­či da se ne mo­že pro­me­ni­ti pe­r­ce­p­ci­ja vre­me­na i pros­to­ra. I u tom gr­mu le­ži zec. Ono što stva­ra ilu­zi­ju br­žeg pro­to­ka vre­me­na je ubr­za­nje mi­kro­pro­ce­so­ra i broa­d­ban­do­va i – po­go­to­vo – umre­že­nost i sve­pri­su­t­nost mo­bi­l­ne te­le­fo­ni­je. U su­šti­ni je (i to ba­sno­slov­no) ubr­zan sa­mo pro­tok in­fo­r­ma­ci­ja, što se na pr­vi po­gled mo­že uči­ni­ti kao baš do­bra star, po­go­to­vu u si­tua­ci­ja­ma kad tre­ba iz ne­ke vu­ko­je­bi­ne po­zva­ti šlep slu­žbu, ume­sto, kao ne­ka­da, sa­ti­ma pe­ša­či­ti do pr­ve na­seo­bi­ne. Po­ne­kad i je­ste do­bro. Če­šće ni­je. Svetislav Basara objašnjava i zašto.

 

Utorak (14:00)

Nema zemlje za akademske građane

Vizek: U samo deset godina udvostručen je broj prijediplomskih studija s previše nepopunjenih mjesta, ovakva situacija je neodrživa

Ako pak zbrojimo prijediplomske i diplomske programe, u Hrvatskoj su u ponudi ukupno 1734 studijska programa koje je u ovoj akademskoj godini moglo pohađati ukupno 41 tisuća novih studenata. S druge strane, broj potencijalnih studenata kontinuirano se smanjuje uslijed smanjenja broja stanovnika i odlaska naših studenata  na tudij u druge države. Ili će se broj studijskih programa i visokih učilišta morati smanjivati ili će se morati mijenjati sustav financiranja visokih učilišta – ili povećati broj studenata i sve pet. Ove akademske godine u Hrvatskoj je studij upisalo svega 210 studenata s državljanstvom zemalja članica EU-a i 245 studenata iz ostalih zemalja. Složit ćete se, s obzirom na 14 tisuća nepopunjenih studijskih mjesta, broj upisanih stranih studenata sve je samo ne zadovoljavajući.

Našoj imigracijskoj politici posve je prihvatljivo i čak poželjno da uvozimo na desetke tisuća nisko obrazovanih Indijaca, Pakistanaca i Nepalaca na privremeni rad koji će se s vremenom pretvoriti u trajni boravak u zemlji, ali joj nije nimalo poželjno da u zemlju uvozimo ljude koji će plaćati školarine našim sveučilištima, koji će dodatno u zemlji trošiti svoj dohodak na razne osnovne životne potrebe i koji jednog dana mogu postati dio kontingenta ponude visokoobrazovane radne snage u zemlji. Maruška Vizek za tportal.

14.10. (10:00)

Već je svima dosta rata

Starešina: Medeni mjesec Volodimira Zelenskog sa zapadnim saveznicima bliži se kraju

Ukrajina se nalazi u škarama mirovnog procesa. Možda bi se tako najkraće mogli opisati recentni potezi srednjoeuropskih zemalja prema pomoći Ukrajini i njezinoj europskoj i transatlantskoj integraciji. Ovoga puta nije riječ samo o državama koje imaju izrazito proruske vladajuće garniture, poput Mađarske ili Slovačke. Ukratko, europski i transatlantski integrirane srednjouropske države, one kojih se izravno tiče rješenje rusko-ukrajinskog rata, ovih dana šalju ozbiljna upozorenja Ukrajini. Što upućuje na to da se već pripremaju za razdoblje poslije rusko-ukrajinskoga mirovnog procesa. I da nastoje već sada zaštititi svoje interese – sigurnosne, političke, energetske u odnosima s Rusijom – u novoj geopolitičkoj etapi koja će se igrati prema novim pravilima. To ne znači da će Zapad, odnosno SAD i EU, napustiti Ukrajinu. Dobit će još pokoju programiranu potporu, poput one u Dubrovniku, sa samita manje važnih država. Koji je Hrvatska obogatila i prigodnim domaćim dvobojem između predsjednika i premijera na terenu vanjske i obrambene politike. Višnja Starešina za Lider

13.10. (23:00)

Ako smo već šećeraši, barem možemo izgledati mladoliko

Beck: Svijet bez ljudi, a preostali obolijevaju prije svojih djedova

Dok sam išao u osnovnu školu, naveliko se govorilo o Populacijskoj bombi, knjizi koju je 1968. objavio profesor sa sveučilišta Stanford Paul Ehrlich. Predvidio je da će se svjetsko stanovništvo sve brže udvostručavati, da će do kraja 20. stoljeća Zemlja postati premalena za sve i da ćemo svi umirati od gladi. Ironično je da je Ehrlich mislio da ćemo biti mršavi kao kosturi, a zapravo smo sve deblji. Umjesto gladi, izloženi smo pandemiji pretilosti, tako da će za deset godina čak pola milijarde ljudi imati dijabetes tipa 2. Nova studija proučila je smrtnost u svijetu u zadnjih 30 godina – i svuda se porast očekivanog životnog vijeka jako usporio, a u SAD-u se očekivani životni vijek čak i smanjio, i prije pandemije covida. Boris Beck za Večernji (a besplatno ga možete pročitati na Narodu)

13.10. (21:00)

Treba učiti od najboljih. Skál! Živjeli!

Jokić: Problemi u školi, niske plaće… na Islandu je isto, uz jednu veliku razliku

Premda su Island i Hrvatska geografski i kulturološki udaljeni, dijeljenje iskustava u vezi određenih procesa i javnih politika može biti inspirativno. Država koja će tek ove godine premašiti 400 000 stanovnika, probleme poput onoga koji se ovih dana odigrava u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi rješava potpuno drugačije od naših vlasti. Slijedom zakona o prosperitetu djeteta usvojenog prije nekoliko godina, kada dođe do određenog ponašanja koje je izvan granice prihvatljivog ili onog koji ukazuje na moguće probleme aktivira se međuresorna skupina praktičara koju čine škola, zdravstveni sustav, socijalna služba i policija.

Temeljem ranog sustava prepoznavanja fokus djelovanja je odmah na dobrobit mlade osobe i drugih mladih u okružju. Sve aktivnosti obavezno uključuju i roditelje. Ideja je da zajednica mora omogućiti sigurno i zdravo djetinjstvo i odrastanje svima. Ne da može, nego mora. Na moje pitanje o učinkovitosti takvog rješenja, odgovaraju da je to jedini put jer time svi uključeni preuzimaju odgovornost za pojedinca što je osnova zdrave zajednice. Boris Jokić za tportal

13.10. (11:00)

Jer zapravo i nema previše Muškaraca s velikim M

Jergović: Žena

Prema “Velikom rječniku hrvatskog jezika” Vladimira Anića, ovo su značenja riječi žena: “1. odrasla osoba ženskog spola; žensko. 2. razg. bračni drug ženskog spola itd… Ali postoji još jedno značenje o kojemu bi vrijedilo misliti, a povezano je s trećim ili tercijarnim značenjem, ali nije mu istovjetno. Moja mati Javorka od ranih je doba imala “ženu za po kući”. Došla bi jednom mjesečno, subotom ili nedjeljom, da joj pomaže u velikom spremanju.  Često po Zagrebu čujem priče o nečijim onemoćalim, bolesnim ili dementnim roditeljima, čije sluđene kćeri i sinovi traže Ženu. U državnim staračkim domovima nema mjesta, a privatni, ako su iole pristojni, skuplji su od hotela. U Hrvatskoj Ženu je skoro nemoguće naći, kako među domaćim svijetom, tako i među stranim radnicama. Žena, naime, mora znati jezik. Ona mora vladati kulturnim kodovima, običajima i navikama onih kojima je poslana.

Državu i državne vlasti, policiju i socijalne službe naravno da nije ni najmanje briga za vašu potrebu za Ženom. Ali oni vam, objektivno govoreći, ne bi mogli pomoći ni da ih je briga. Muška varijanta Žene nije Muškarac, nego je Čovjek. Čovjek je onaj koji će nam učiniti. Čovjek je onaj koji će riješiti nerješivo. Čovjek je, ipak, malo manji od Žene, jer on je samo dobar. Ona, mnogo više od dobrog. Miljenko Jergović.

12.10. (23:00)

Na­rod­ski re­če­no: po­sle se­dam sa­ti You­tu­ba ni­si ni za qw­rz

Basara: Goruća tema

Kao je­dan od uzro­ka mu­ške omla­din­ske ase­k­sual­nos­ti i dra­sti­č­nog opa­da­nja pro­cen­ta te­stos­te­ro­na, ek­spe­rt kog je žu­ta­ra Blic po­zvao da ra­sve­tli stav na­veo je sle­de­će, ci­ti­ram: „Te­le­fo­ni i di­gi­tal­ni sa­dr­ža­ji pos­ta­li su to­li­ko do­mi­nan­t­ni da mla­di­ći vi­še obra­ća­ju pa­žnju na ekra­ne ne­go na de­vo­j­ke oko se­be.“ Di­bi­dus ta­č­no. Ma­da bih ja oti­šao i ko­rak da­lje i na­pi­sao: „Ne sa­mo da ne obra­ća­ju pa­žnju na de­vo­j­ke ne­go ni na svet oko se­be.“ O pi­ta­nju od 1.000.000.000 pi­k­se­la: za­što je to­me ta­ko, pos­to­ji ne­ko­li­ko ško­la mi­šlje­nja, od ko­jih će­mo da­nas obra­ti­ti pa­žnju na tri. Pr­vo na „na­šu a sve­t­sku“, ba­zi­ra­nu na „sr­p­skom sta­no­vi­štu“, či­ji nas pred­stav­ni­ci uve­ra­va­ju da je nam je „ko­le­k­ti­v­ni za­pad“ smi­šlje­no po­tu­rio in­fo­r­ma­ti­č­ke te­h­no­lo­gi­je, te­le­fo­ne, Vi­be­re i Tvi­te­re s ci­ljem da ase­k­sua­li­zu­je sr­p­ske mla­di­će i da im sma­nji ni­vo te­stos­te­ro­na. Svetislav Basara