Jergović: Nije slobodna zemlja u kojoj se na izborima pobjeđuje sa 75 posto osvojenih glasova - Monitor.hr
Jučer (18:00)

Nakon igre valja i čestitati pobjedniku

Jergović: Nije slobodna zemlja u kojoj se na izborima pobjeđuje sa 75 posto osvojenih glasova

Sa 75 posto osvojenih glasova pobjeđuje se u autokratskim režimima, u kojima su izbori samo proceduralnog karaktera, i služe kao ukras diktaturi, ili kao statistička dekoracija jednom odmetnutom, samoživom i uzurpatorskom režimu. Ali sa 75 posto osvojenih glasova pobjeđuje se i u još jednom slučaju: kada neka politička snaga, ili jedna ličnost koja tu snagu personificira, ne kani ni pod kakvim uvjetima predati ili s bilo kim dijeliti vlast i kad uporno prisvaja ono što joj statistički, ili demokratski, ne pripada, tada protiv sebe ima 75 posto glasača koji nastoje osvojiti slobodu. I to im u pravilu ne uspijeva, kao što ni onom koji je tako nadmoćno pobijedio ne uspijeva realizirati vlast, jer da bi se to dogodilo, mora postojati spremnost vladajućih da prihvate rezultate koji su nepovoljni po njih, ali i, što je mnogo, mnogo važnije, moraju postojati mehanizmi društva koji će po svaku cijenu braniti rezultate izbora. Miljenko Jergović


Slične vijesti

Jučer (08:00)

Ima za njega još vremena, bit će još izbora i kongresa

Dežulović: Dragan Primorac – Resurrection

Kad je onomad 4. listopada i službeno objavljena njegova kandidatura za predstojeće izbore, Dragan Primorac bio je najponosniji čovjek na svijetu. Došlo je njegovo vrijeme, vladajuća stranka vjerovala je u njega, i on se samopouzdan do jaja već vidio dijelom povijesti, u snovima se šepurio među važnim ljudima koje je do tada viđao samo u novinama i već zamišljao kako se – zašto ne, mašta ne košta – upisuje među velikane svoje domovine i spašava državu pod vodstvom onog komunističkog gojenca koji ju je nepogrešivo vodio prema građanskom ratu. Dobro, to s građanskim ratom bila je samo efektna predizborna hiperbola – najzad, i Milanović se zaklinjao u ostavštinu pokojnog Franje Tuđmana – ali domovina je bila u krizi, pa ako ovi predsjednički izbori i nisu bili njena posljednja šansa, bili su sasvim sigurno pretposljednja. Cijeli svijet, uostalom, bio je pred istim povijesnim raskršćem, i ovo je ipak bilo nešto više od uobičajenih izbora. I onda je zazvonio telefon. Više se i ne sjeća tko je bio. Zazujalo mu je u ušima i blijed kao krpa spustio je slušalicu, srušivši se u fotelju. Boris Dežulović za N1.

Jučer (00:00)

I razlaz čelnika stranke na vlasti s vlastitim članovima, barem po nekim pitanjima

Markovina: Faktori Milanovićeve pobjede

Zoran Milanović je dakle uspio jer se vrlo različitim skupinama u društvu uspio prodati kao njihov, s tom razlikom što ljevičar i liberal svakako više nije, ali njegovi birači tog profila to odbijaju prihvatiti. Iz svega ovoga jasno je kako ona najpopularnija teorija o njegovoj popularnosti, koja kaže da ljudi glasaju za njega jer ne žele dati sve poluge vlasti HDZ-u zapravo ne stoji. Odnosno stoji samo ako govorimo o prvoj skupini birača koja nikad ne bi HDZ-u dala da vodi bilo što. Ovo i jeste poruka da u hrvatskom društvu ima zaista podosta antizapadnih sentimenata pa i solidna količina simpatija prema Rusiji. Sve ovo, naravno ne znači da će na skorim lokalnim izborima HDZ doživjeti ozbiljan poraz, a lijevo-liberalna opozicija pobjedu, jer lokalni izbori su vrlo specifična politička utakmica. Dragan Markovina za Peščanik.

Prekjučer (18:00)

Svjestan izbor

Vučetić: Mi smo država bez političkog sadržaja, zato biramo egoiste

Mi na ovim predsjedničkim izborima ne biramo predsjednika države, već biramo ili „političku trsku” čiji je egoizam komplementaran s Plenkovićevim egoizmom, ili, naprotiv, biramo „političku trsku” koja će se zbog duboko egoističnih razloga suprotstavljati Plenkovićevom egoizmu. Ja pripadam u ovu drugu skupinu – biram egoizam konfrontacije, duboko svjestan da je tu prije svega riječ o egoizmu.

Naravno da nam se egoisti ne nude kako bi nešto učinili za nas, mi njima trebamo da ne bi bili sami jer, sjetite se, najviše mrze samoću, ona im oduzima one koji im se dive. Mi njima trebamo kako bi se oni sebi samima divili. To je, u kratkim crtama, zajednička karakteristika političara ove zapuštene države. Marko Vučetić za Autograf.

Prekjučer (16:00)

On bez njega ko Joker bez Betmena

Đikić: Plenkoviću treba sukob s Milanovićem

Kako sada stoje stvari, premijeru ne pada na pamet ništa nalik suradnji i dogovaranju o strateškim pitanjima u spomenutim područjima u kojima dijeli nadležnosti s Milanovićem. Nije nemoguće da će se relativno uskoro na razini pregovaračkih timova postići dogovor o imenovanjima jednog broja veleposlanika, o nekim imenovanjima u vojsci i sigurnosno-obavještajnim agencijama, možda se predsjednik i premijer uspiju i sastati na kurtoaznim sjednicama Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost, ali ne treba očekivati da će Plenković najednom početi da uzima u obzir Milanovićeva razmišljanja o, primjerice, vanjskoj politici i konceptu nabave novog oružja i opreme za oružane snage. No, Milanoviću takva vrsta sukoba više nije potrebna i šef HDZ-a mogao bi se naći u velikim problemima ako se predsjednik države ubuduće odluči za obranu svojih ustavnih ovlasti koristeći drukčije metode od onih za kojima je posezao u prošle tri-četiri godine. Ivica Đikić za Novosti.

Prekjučer (08:00)

Od kapitala obećana zemlja

Alić: A koliko košta Palestina?

Da Elon Musk poželi (prikriveno) kupiti neku manju suverenu zemlju s financijskim problemima, vjerojatno bi bio prihvaćen kao ekonomski spasitelj te države. Prošao bi vjerojatno bolje od Napoleona III., koji je 1867. pokušao kupiti Luksemburg od Nizozemske. Ono što Francuskoj nije uspjelo učinili su Amerikanci – iste godine su od Rusa kupili Aljasku za samo 7,2 milijuna dolara. Primjer Aljaske poučan je i govori da je ulaganje u kupnju nekog teritorija, pokrajine, države – dugoročno vrlo isplativ posao. Najbogatijem čovjeku na svijetu to ne treba objašnjavati. Sead Alić za Moj Zagreb

Nedjelja (08:00)

Kako (ne) sakriti pretorijansku gardu u 21. vijeku

Dežulović: Batina je iz Rajha izašla

Ideja sa partijskom paravojskom, kako vidimo, nije naročito nova. Nije je, konačno, izmislio ni Aleksandar Hitler. Da, Adolf. Još od rimskog imperatora Augusta i njegovih pretorijanskih kohorti, svaki tiranin u istoriji koji imalo drži do sebe imao je pokoju hiljadu odanih lojalista, pretorijansku gardu koja je čuvala režim od pobunjenih građana, odgovarala direktno diktatoru i sklanjala mu s puta one koji su morali da budu sklonjeni. E sad, ono što jeste malo neobično činjenica je da klasične diktatorske pretorijance, dakle partijsku paravojsku iz udžbenika istorije, javno na televiziji predstavlja predsednik jedne nominalno demokratske države, usred Evrope – dobro, ovo “usred” shvatite veoma uslovno – u dvadeset prvom veku. Boris Dežulović za Novosti.

Subota (00:00)

Izvana Westin, iznutra Eastin

Ivančić: Westinska magla

Koliko god nadljudskih napora bilo ulagano u to da se HDZ skladno stopi s pejzažem europske političke srednje struje, koliko god liberalnih ornamenata u tu svrhu bilo utrošeno, nikada iz te formacije neće biti protjeran nacionalistički motivirani ekstremizam, niti pak ikome iz vodstva stranke takav pothvat pada na pamet, a ponajmanje komandnome licu.

Čak i uvid po kojemu Plenković i njegovi klonovi funkcioniraju kao partijska ambalaža, dok stvarni sadržaj tvore oni s manje talenta za licemjerje – poput Anušića, Medveda i ostalih – pada u vodu shvatimo li da najzlokobniji aspekt političkog ekstremizma leži upravo u potrebi da se on servira u celofanu. Ono ekstremističko – da ne bude zabune – nastupa iz optike po kojoj politički protivnik, umjesto da bude argumentima nadigran, treba biti eliminiran. Viktor Ivančić za Novosti.

Petak (00:00)

'Realnost ovoga sveta će se urušiti kao ona zlosretna novosadska nadstrešnica'

Basara: Kultura proricanja

Sve monoteističke religije i crkve su strogo zabranjivale proricanja. I to s dobrim razlogom. Verovati u proročanstvo, to znači verovati u sudbinu. Moja neznatnost ne veruje ni u sudbinu ni u proročanstva koja proriču čuda pokore, pičvajze i katastrofe koji se zbivaju unutar pojavne, ali veruje – i to svakim danom sve više – u proročanstvo o predstojećoj katastrofi realnosti, koje je, kombinujući hrišćanska učenja i uvid u prirodu optoelektronskih tehnologija, diskretno najavio ovde često pominjani Pol Virilio.

Virilo je to ovako postavio: svaki novi tehnološki izum sa sobom donosi do tada nepostojeće katastrofe. Napravite, recimo, železnicu, uz nju dobijete i železničke nesreće, otkrijete cepanje atoma, posle izvesnog vremena dobijete Hirošimu i Nagasaki – ako se situacija usložnji, biće još gradova na tom spisku – ili konstruišete avion i eto vam avionskih nesreća, kužite, stari moji. Kompjuterizacija, internet i sve što ide uz njih i s njima – u početku će sa sobom doneti ranije nepoznate pičvajze koji će se događati unutar stvarnosti, da bi u jednom trenutku dovele do katastrofe celokupne realnosti. Svetislav Basara

Četvrtak (15:00)

Pisalo je u novinama, pa...

Šajatović: Širi se zaraza virusom intelektualne lijenosti

U politici, znanstvenoj zajednici, medijima i općoj javnosti, čast iznimkama, sve je više onih koji lako dostupne brojeve i tvrdnje sumnjive kvalitete uzimaju zdravo za gotovo. I na temelju površnih, upitnih ili pogrešnih podataka donose pogrešne zaključke. Ili, još opasnije, smišljaju pogrešne politike. Ne propituje se točnost tvrdnje da svake godine na skijanje odlazi baš 200.000 Hrvata. Nema rasprava je li udio turizma u BDP-u 11, 19 ili 25 posto. Eurostatova hiperinflacija tablica kopira se za hiperprodukciju površnih prezentacija. Primjera zaraze virusom intelektualne lijenosti sve je više. A na cjepivu se ne radi. Miodrag Šajatović za Lider.

08.01. (12:00)

Kad god se neko ujedini, nastane pičvajz

Basara o raskolu: Crkvena tikva pukla je iz čisto političkih, a nije preterano reći ni nacionalističkh razloga

Stvar je u tome da se Grci i Latini nisu međusobno podnosili još iz prehrišćanskih vremena. Ulje na vatru te nepodnošljivosti dolio je primat naslednika Sv. Petra, episkopa Rima, ali sam (iako bez krčmara) siguran da bi do raskola došlo sve da je episkop rimski, a.k.a. papa, preneo primat na carigradskog arhiepiskopa. Da je „i“ bio pravi razlog raskola, raskola ne bi ni bilo jer je ondašnji papa bio spreman da, očuvanja crkvenog jedinstva radi, izbaci „que“ iz „filoque“, ali džaba je krečio. Tikva je naprosto morala pući. Zbog više sile. Da li je meni žao zbog raskola? Uopšte ne. Naprotiv. A evo zašto, što reko Blic. Nijedna stvar na ovom guravom svetu nije toliko bogoprotivna i antiprovidencijalna kao jedinstvo, počev od crkvenog, preko političkog, zaključno za nacionalnim. Svetislav Basara