Istok se budi, a mi?
Jergović: Nema nove – za staru ste nam još dužni
Na dan kada smo putovali u Beograd na Slaviji, i naširoko okolo, po širokim prometnicama koje se prema Slaviji slijevaju, okupilo se nepregledno more ljudi. Demonstracije su bile studentske i učeničke, ali je izašao i neki stariji svijet, koji je svoje životne prilike već propustio u prošlim desetljećima, ili duboko još tamo u dvadesetom stoljeću. Priključile su im se sindikalne i ekološke skupine, umjetničke strukovne organizacije, institucije koje u nekim sretnijim zajednicama čine umjetničku i duhovnu elitu, ali u Srbiji – kao i u Hrvatskoj, uostalom – predstavljaju neku vrstu društvene margine. Postoji u svemu tome savršen sklad, koji, predvidljivo poput metronoma, traje od 1991.
Ali ove jeseni fakultete je u Beogradu upisivala generacija koja se rađala 2005. i 2006. Od njih je, dakle, krenuo bunt. U vrijeme raspada SFRJ njihovi su roditelji, u prosjeku, još išli u osnovnu školu. Ono najvažnije i najveličanstvenije u svemu ovom odbijanje je tog mladog svijeta, a s njima i značajnog dijela građana u Srbiji, da normaliziraju zločin i bezakonje. Netko od vas bi se, možda, mogao upitati kakve to ima veze s Hrvatskom? Pa zapravo nikakve. Već smo se navikli da je Ivan Turudić glavni državni odvjetnik, već smo, posljednjih mjesec-dva, integrirali mafijaške prvake u nacionalnu političku i društvenu elitu, pa smo se zborski rugali nelagodi obitelji Kekin… Normalizacija zla je put u zlo. Miljenko Jergović za svoj blog.