Jergović: Nebojša Slijepčević ili kako nejunačnom svijetu u nejunačna vremena ispričati priču o tragičnom junaku - Monitor.hr
19.06. (07:00)

Junak nejunačnog doba

Jergović: Nebojša Slijepčević ili kako nejunačnom svijetu u nejunačna vremena ispričati priču o tragičnom junaku

Priča koju će Nebojša Slijepčević ispričati u trinaest minuta filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” čini se veoma lokalnom, balkanskom. To je, između ostaloga, priča o identitetima, a ona je po našem općeprihvaćenom mišljenju zapretena, skrivena u povijesti i u jeziku, i strancima posve nerazumljiva. Pa kako je onda moguće da je film prihvaćen u glavni program festivala u Cannesu, i da je na kraju osvojio Zlatnu palmu, zapravo i najveću nagradu u povijesti hrvatskoga igranog filma? U tih trinaest minuta više je igre riječi, simbola i znakova, i više tananih razlika između jednih i drugih, nego u svih tisuću tristo i pedeset sati dugometražnih igranih filmova kojima su ovdašnje države kanile ispričati svijetu istinu o stradalništvu svoga i krivnji onoga drugog naroda, više je, dakle, onog što stranci nikako ne mogu shvatiti, a eto, ipak, su shvatili sve. Miljenko Jergović za svoj blog.


Slične vijesti

Jučer (08:00)

Inače su izdajnici naroda... i tako iz prvenstva u prvenstvo

Basara: Fudbal bez krčmara

Šta je to što srpske vlasti, opozicije i najšire mase ujedinjuje u neodustajnoj nadi da će višedecenijski dokazano neuspešna reprezentacija osvojiti titulu evropskog, a ako bog da, i svetskog prvaka. Ja to objašnjavam fenomenom psihičkih epidemija, kojima je ovdašnji živalj vrlo sklon, potom tradicionalnom brkanju mobilizacije i pobede i čvrstoj veri da nam niko ništa ne može jer smo jači od sudbine. Što je sve skupa – osim što je tragikomično – u slučaju fudbala još i benigno. Ume to da bude i zlokobnije. Budući da u Srbiji fudbal (kao, uostalom, ni crkva) nije odvojen od države i naroda, reprezentativci na takmičenja ne odlaze da bi igrali fudbal, pa šta i bog da, nego da bi verifikovali pobedu bez krčmara. To je samo po sebi recept za uprd u čabar… Svetislav Basara

Prekjučer (15:00)

Nisam Mirta, ali učim statistiku

Šajatović: Na što sam sve alergičan

Kad bi postojali alergotestovi na fraze i konstrukcije koje me nerviraju, obje ruke do ramena bile bi pune žestokih reakcija. Na prvom mi je mjestu statističko neznanje mnogih političara, analitičara, urednika i novinara, pa i sveučilišnih profesora o tome da ništa ne može biti ‘dva puta manje‘ ili ‘deset puta manje‘ od nečega. Nešto može biti polovica ili desetina nečega većeg. Nakon godina upozoravanja, polako odustajem. Kažu novinari i urednici da je jače ‘tri puta manja plaća‘ nego ‘trećina nečije veće plaće‘. Pitaš ih, a koliko je jedan puta manja plaća? Kažu: ‘Nula‘. A koliko je dva puta manje? Kiselo se nasmiju, pogledaju te sa žaljenjem i sljedeći tjedan puknu naslov ‘Možemo ima 300 puta manje članova od HDZ-a‘. Miodrag Šajatović za Lider.

Srijeda (19:00)

Smrt cenzuri, sloboda novinarima

Tena Erceg: Assange slobodan, prijetnja novinarima ostaje

Odluci o nagodbi prethodio je obrat na britanskim sudu, koji je u svibnju uvažio tvrdnje Assangeovih odvjetnika da su američke “garancije”, prema kojima on u američkim institucijama neće biti izložen daljnjoj torturi, krajnje neuvjerljive. Tada se u cijeli proces već aktivno bila uključila australska vlada premijera Anthonyja Albanesea, pa uz pomoć onoga što je nazvano “tihom diplomacijom” s američkim vlastima sklopila dogovor prema kojemu će Assange biti pušten na slobodu, a američkom predsjedniku Joeu Bidenu sačuvan obraz. Ono što je SAD-u najvažnije, tim će dealom prijetnja američkog Zakona o špijunaži nastaviti visjeti nad glavama novinara koji se usude baviti kriminalnim tajnama američke nacionalne sigurnosti. I to bilo gdje u svijetu, a ne samo u SAD-u. To bi značilo da bilo koji novinar u svijetu koji želi objavljivati informacije o američkim kršenjima ljudskih prava može biti u situaciji da ga SAD progoni… Novosti

Utorak (12:00)

Čovjek koji nije bio 'naš dečko'

Dežulović: Naši dečki i ničiji Marko

Prošlog ljeta, sjetit ćete se možda, pred utakmicu trećeg pretkola kvalifikacija Europske lige između AEK-a i Dinama stotinjak do zuba golorukih navijača zagrebačkog Dinama okupilo se u Ateni i krenulo u teroristički obilazak tamošnjih znamenitosti. Obilazak je završio ubojstvom jednog navijača AEK-a, a stotinjak Bad Blue Boysa pohvatano je po ulicama i sprovedeno u okolne zatvore. Otprilike u isto vrijeme Egejskim morem ispred Atene sporo se vukao Phoenician M, bulk carrier turske kompanije, čiju je posadu vodio Splićanin Marko Bekavac, kojeg su uskoro uhitili jer su na brodu našli kokain, unatoč njegovim upozorenjima i molbama da se na brod postave nadzorne kamere.

Turska policija nije imala nijedan dokaz protiv splitskog kapetana, na pronađenim vrećama kokaina nije pronađen nijedan njegov otisak prsta ili bilo kakav biološki trag, ali to za hrvatske medije nije bila nikakva, a kamoli fantastična vijest. Za hrvatske medije fantastična je vijest bila kako grčka policija nema nijedan dokaz protiv zatvorenih navijača Dinama, i kako ni na jednom od noževa pronađenih nakon nereda u Ateni nije pronađen nijedan njihov otisak prsta ili bilo kakav biološki trag. Dalje priču znate, možda i o ovom slučaju o kojem piše Boris Dežulović za N1 snime film.

Ponedjeljak (10:00)

Najbolja kad je najteže...

Starešina: Ma kako završio Euro 2024., hrvatska reprezentacija i dalje ima otvoren put za rast

Možda je temeljna značajka njihova uspjeha što je nastajao nasuprot (političkom) sustavu, nasuprot pomodarstvu, mimo stereotipa i uobičajenih praksi. Obično iza velikih sportskih uspjeha, osobito nogometnih, stoji država s financijskom i moralnom potporom. I, dakako, s interesom gradnje nacionalnog samopouzdanja, motivacije, promidžbenim interesom… I uoči Svjetskog prvenstva u Rusiji bila je predodređena za poraz, a Dalić doveden da sjedi na klupi do očekivano brzog ispadanja. Očekivani gubitnici vratiše se sa srebrnom medaljom. Drugi na svijetu. I za budući rast još važnije: vratili su se kao momčad koja pobjeđuje kada bi se drugi predali, momčad koja zarađuje, što im je pomoglo ostvariti neovisnost o politici i nogometnim lobijima. To im je omogućilo nešto što se čini samorazumljivo: da igraju oni koji su najbolji. Ali s rezultatima je k njima došla i politika. Višnja Starešina za Lider.

Nedjelja (20:00)

Nije to Domovinski pokret pa da ih HDZ potamani

Žižek: Bauk neofašizma kruži Europom

Izbori za Europski parlament donijeli su iznenađenje – desilo se baš ono što su svi očekivali. Da parafraziram klasičnu scenu iz braće Marks: Europa možda govori i ponaša se kao da se kreće udesno, ali ne dajte da vas to zavara; Europa stvarno ide radikalno udesno. Zašto trebamo inzistirati na takvom tumačenju? Zato što se većina mainstream medija trudi to potisnuti. Uporno ponavljaju: „Jeste, Marine Le Pen, Giorgia Meloni i Alternativa za Njemačku (AfD) povremeno koketiraju sa fašističkim idejama, ali nema razloga za paniku jer još uvijek poštuju demokratska pravila i institucije kada su na vlasti.“ Trebalo bi nas sve uznemiriti ova normalizacija radikalne desnice, jer ukazuje na spremnost tradicionalnih konzervativnih stranaka da se priklone novom pokretu. Aksiom europske demokracije poslije Drugog svjetskog rata, nema suradnje sa fašistima, tiho je napušten. Slavoj Žižek za Peščanik

22.06. (20:00)

Slučaj vlastitog blackouta

Jergović: Dean Kotiga, čovjek čiji je posao da svoje neznanje izlaže poruzi rulje

Kratak insert iz kviza “Potjera” kruži društvenim mrežama. Pita Joško Lokas: “Koji je Međimurac 2023. napisao roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’”. U krupnom kadru lovac Kotiga, izgubljenog pogleda, veoma zbunjen u duši, izgovara tek da bi nešto rekao: Žmirić. Stvar postaje lokalno viralna. Zoran Žmirić insert objavljuje na svom fejsbuku, uz neki duhovit i pametan komentar. Svima je, čini nam se, jasno što se dogodilo. Kotigi se dogodio klasični blackout. Komentatori na Žmirićevom otvorenom fejsbuku krenuli su vrijeđati Kotigu i njegovo tobožnje neznanje pretvarati u nešto drugo.

Kotiga jedan je od nekoliko profesionalnih hrvatskih kvizašica i kvizaša, redom prilično obrazovanih urbanih likova srednje i mlađe generacije. Posao lovaca je da više puta tjedno sve svoje neznanje izlažu poruzi rulje. Opasan i neugodan posao. Neobičan su oni svijet za hrvatske prilike. Premda možda ne znaju zamijeniti osigurač u stanu ili žarulju na automobilskom faru (premda to na novijim i boljim autima ne zna više nitko), ti ljudi imaju više humanističkog obrazovanja, znanja o svijetu oko sebe, civilizacijske i kulturološke samosvijesti, nego Vlada, Sabor, Vrhovni i Ustavni sud i svi znanstveni instituti u Hrvatskoj, zajedno. Oni su, tako ćemo to reći, ona druga i drukčija Hrvatska, koja ima svijest o sadržaju pojma kojim smo se kao učkurom opasali. Miljenko Jergović za svoj blog.

21.06. (22:00)

Ako te pozovu, pa nije red da odbiješ

Ivančić: Avionska sreća

Nije, naime, pravo pitanje što radi Njonjin potomak u državnome zračnom prometalu, već zašto je u njemu Njonjo, kojem hrvatski porezni obveznici, mada ih nitko nije pitao za dopuštenje, masno plaćaju da bi u Njemačkoj “bodrio naše momke” i ugradio se kao korisnik počasne lože u jedan nacionalistički ritual. Pošto je ta perverzija pretvorena u “uobičajenu praksu”, famozno Povjerenstvo – poput institucije izašle iz Kafkina romana – propituje je li u okviru legitimirane abnormalnosti došlo do kakve devijacije.

Neprelazna distanca između jednakih i jednakijih u svakom slučaju ostaje ista. S jedne strane prosječan Hrvat koji uz kriglu piva u mjesnome kafiću, s pijanim i krezubim kompanjonima, s majicom u kariranom dezenu, demonstrira svoje rodoljublje urlajući u smjeru televizijskog ekrana, a s druge onaj koji o njegovome trošku leti ka svečanoj berlinskoj loži, ugodno odlijepljen od sure životne realnosti, na nekih desetak tisuća metara od zla. Viktor Ivančić za Novosti

21.06. (20:00)

Ako hodaš s njima, onda je sve pet

Vučetić: Žene iz Hoda za život koje su učinile pobačaj su ubojice

Zanimljivo je da sudionici Hoda za život, ali i mnogih drugih pokreta, ne demonstriraju što ljudski život znači njima, već se iz petnih žila trude da njihova svjetonazorska orijentacijska točka ili pseudodefinicija postane obvezujuća za druge. Hod za život zapravo je definicijski pohod na živote drugih ljudskih bića.

Nemam ništa protiv svjetonazora, pa i svjetonazorskog aktivizma, ali bi, čisto zbog logičke higijene, valjalo zadržati minimum konzistentnosti.

Ako netko tvrdi da je prekid trudnoće ubojstvo, a svjetonazorski aktivisti Hoda za život upravo to tvrde (a i imaju pravo to tvrditi), sekularno društvo im je dužno to pravo osigurati i osigurava im ga, onda je nužno da žene koje na njihovim skupovima svjedoče o abortusu kojega su nekoć počinile, ne predstavljaju u mlakoj, neodređenoj formi žena koje će iznijeti intimna svjedočanstva. Treba ih najaviti kao ubojice djeteta.

Ne smatram da su one ubojice, ali budući da Hod za život prekid trudnoće smatra ubojstvom, a to navodno smatraju i žene koje manipulativno na hodaškim skupovima iznose polulažna svjedočanstva, onda, ako žele udovoljiti minimalnim zahtjevima logičnosti i autentičnosti, te žene trebaju predstaviti i prema njima se odnositi kao da je riječ o ubojicama – ne zbog toga što se uistinu radi o ubojicama, jer nije riječ o ubojicama, nego zbog toga što svi oni smatraju, uvjereni su ili makar to tvrde, da je prekid trudnoće ubojstvo. Marko Vučetić za Autograf

21.06. (09:00)

Lajanje na susjede

Markovina: Patologija na tribinama

Igrali su Hrvatska i Albanija, mjesto radnje je legendarni stadion u Hamburgu, dobar dio publike činili su gastarbajteri, bilo iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, s Kosova ili iz Albanije, ali tim ljudima koji su morali u emigraciju, jer nitko da se ne lažemo, u emigraciju ne ide od velike sreće u domovini, duša se napunila zajedničkim skandiranjem protiv Srba. To je prije svega tužno i ružno, a onda je i groteskno, ali je posljedica strukturalnog nacionalizma u kojem odrastamo svi na ovim prostorima već skoro četrdeset godina i koji se najotvorenije manifestira na nogometnim stadionima. I to skoro na svima i u svakoj prilici. Nije ova sad rečenica nikakvo opravdanje ili relativizacija onoga što smo čuli u Hamburgu, ali šok u tabloidnim medijima i među vladajućima u Srbiji bit će vjerodostojan onda kad se isto tako bude reagiralo na skandiranje „Nož, žica, Srebrenica“ i na slične poruke s tribina. Dragan Markovina za Peščanik.