Naša verzija Neverminda (samo bez tužbi, zasad)
Jergović: Mijin svijet, ili o smislu cenzure fotografija jedne sarajevske djevojčice
Stojim pred izlogom gramofonskih ploča, kao što sam prije četrdeset godina stajao, i tako ugledam reizdanje live albuma Bijelog dugmeta, snimljenog u Kulušiću 5. aprila ‘81. Danas bi se, u Croatiji records, pretpostavljam, insistiralo na riječi travanj, ali u Jugotonu je prije četrdeset godina mogao i april. Novu ploču neću kupiti, nisam je imao ni dok je bila stara, i mislim da nikada nisam otpočetka do kraja preslušao. Bijelo dugme nikad nije bilo moja muzika. Ali svejedno, tuga mi tuga najdublja srcem i trbuhom prođe, dok gledam ploču u izlogu. Djevojčica na skurilnoj Stefanovićevoj omotnici, ogrnuta ogromnom odjećom za odrasle, i stopala uvučenih u dvije džinovske štikle, u trenutku izlaska albuma nema ni tri godine. Pred fotografskim objektivom pozira s navršene dvije. Njoj je zabavno, igra se i smije. I onda se skoro rasplačem, shvativši zašto se dizajn Dragana S. Stefanovića raspada. Zato što je cenzuriran. Nedostaje slika na kojoj se toj maloj slobodnoj djevojčici vidi pipica. Miljenko Jergović o, s današnje perspektive, spornom omotu albuma Bijelog Dugmeta za 24 sata.