Jergović: Kratka povijest parkiranja u Zapruđu - Monitor.hr
Prekjučer (11:00)

Parkiralište kao ogledalo demokracije

Jergović: Kratka povijest parkiranja u Zapruđu

Baveći se parkiranjem u središtu grada gradonačelnik Tomislav Tomašević i skupina Možemo!, pod kojom je i Zagrebparking, uvela je kvartovsko parkiranje u centru, te je u još nekim dijelovima Novog Zagreba uvela naplatu parkiranja. Na molbe i potpise građana iz Zapruđa su se oglušili, iz čega se može zaključiti da je ovom kvartu namijenjena sudbina slobodnog javnog parkirališta onih koji pristižu u Zagreb i kojima je parkiranje po zatvorenim javnim garažama skupo, kao i radnicima iz okoline, koji u grad dolaze u svojim autima. Zapruđe time, i ne samo time, postaje žrtvovana gradska periferija, bezvrijedna u svakom pogledu, postaje predgrađe Jakuševca, odbačeni i žrtvovani kvart, gdje po potrebi možemo odložiti svoje četverokotačno smeće.

Trabunjanje o izborima kao o prazniku demokracije prikriva suštinu njezina nefunkcioniranja. Smjenjujući jedne da bismo, ukoliko nas je baš mnogo, postavili druge, ne postižemo ništa ukoliko su i jedni, i drugi savršeno neosjetljivi na demokratsku svakodnevicu. Da nisu bili previše zadrti, i da su imali televiziju i društvene mreže, i Staljin i Hitler mogli su si dopustiti po jedan praznik demokracije svake četiri ili pet godina. Činjenica da mi u Zapruđu ne možemo ispred svojih zgrada parkirati svoje aute, a to smo mogli prije nego što je započela naplata parkiranja u Središću, pitanje je jedne loše politike. Miljenko Jergović za soj blog


Slične vijesti

Jučer (12:00)

Ukoliko se odluče ploviti nepoznatim vodama

Dežulović: SOS za Slavoniju

SOS za istok Hrvatske: Slavonija postala siromašnija od Srbije! – glasio je novinski naslov, i Hrvatima su nakon trideset pet godina konačno osvijestili razmjere propasti njihove žitnice, kako su joj tepali u vrijeme kad je tom slavnom povijesnom regijom još raslo žito i talasalo ono davno zlatno klasje iz preporodnih pjesama i učeničkih sastavaka. Ništa kataklizmu slavne Slavonije Hrvatima nije osvijestilo kao posljednji izvještaj Eurostata, koji kaže da je gotovo trećina Slavonije siromašna ili na granici siromaštva. Ima o tome – o SOS-u za Slavoniju – poučna jedna povijesna priča, koja počinje u osvit prošlog stoljeća, siječnja 1904. godine.

Na historijski Slavonijin SOS odazvali su se brodovi Prinzess Irene i Batavia, spasivši svih četiri stotine putnika, a britanski Board of Trade pokrenuo je uskoro istragu koja će pokazati kako je “Slavonia bila deset i pol milja izvan predviđenog kursa, ploveći brzinom neprilagođenom vremenskim uvjetima”. Prije nego što je proglašena totalnim gubitkom i prepuštena moru, iz brodske je olupine prema pedantnom zapisniku spašeno ukupno četiri stotine vreća kave, dvjesto bačava ulja i dvadeset pet poljoprivrednih strojeva – sve što je ostalo iza oronule, propale, uništene i napuštene Slavonije. Boris Dežulović za Novosti

Prekjučer (19:00)

Glazbeni program u podbačaju

Jagatić: Muzika za gluhe, slijepe i nijeme urednike HRT-a

Ako nečega ima u velikim količinama u Hrvatskoj onda su to sigurno bez svake sumnje glazbeni festivali posvećeni svim glazbenim žanrovima. Vrhunac glazbene produkcije HRT-a je prijenos DORE i Eurosonga, dodjela nagrade Porin, show program poput The Voicea ili pak A strane i to je to. Što se doista događa na sceni, tko puni dvorane, čiji su koncerti najposjećeniji, koga muzički kritičari najviše hvale, tko su nove zvijezde u usponu je za njih nevažno. Samo u Zagrebu su ove godine nastupili Grace Jones, Khruangbin, Steel Panther, The Hu, Thievery Corporation, Body Count, Dropkick Murphys, Einstürzende Neubauten, Jesus and Mary Chain, Nick Cave itd. Jazz zvijezde dolaze sa svih strana svijeta, a nije nešto popraćen niti INmusic. Dosta je neobjašnjivo i teško za shvatiti zašto se u programu Hrvatske televizije ne nalazi niti jedna jedina emisija posvećena aktualnoj hrvatskoj pop rock sceni. Jednako teško kao i shvatiti zašto ne informiraju svoje gledatelje o događanjima i zvijezdama (ne uključujući skandale) s globalne pop rock scene. Dubravko Jagatić za Muziku

Subota (20:00)

Nezgodni Facebook postovi i miris napalma ujutro

Drago Pilsel: Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu

Naime, Bero, kako ga svi zovu u redakciji, mi reče da je Nacional u ozbiljnim financijskim problemima, da pokrenuti radio jako puno košta, da mora ”rezati troškove” (spominjao je i priloge koje idu uz Nacional) i da, eto, nisam ja nešto krivo učinio nego, tako, da mi se mora zahvaliti i neko vrijeme ukinuti moju (religiološku) kolumnu. Posljednju takve vrste (gdje se progovaralo o crkvenim anomalijama) u hrvatskim tiskanim medijima. Tako sam se dvoumio, sve do petka, javno progovoriti i iznijeti navodno službeni razlog ”izlijetanja u zavoju”. U petak sam prelomio i na Facebooku napisao objavu nakon koje je uslijedila Berina, po meni ružna, reakcija. Ostalo je u zraku da bi možda Bero popustio pritiscima ili sugestijama iz visoke crkvene adrese, zbog jedne od kolumni. Ja to ne vjerujem: mislim, to jest, volio bih i dalje vjerovati da je Bero nesklon takvim kompromisima. Bez obzira na svemu ja smatram Berislava Jelinića važnim imenom našeg novinarstva i imam razumijevanje za ono kroz što sada prolazi. Drago Pilsel za Autograf.

Subota (19:00)

Dobar dio nacije pati od toga

Basara: Traktat o monomaniji

Mo­no­ma­ni­ja je pa­r­ci­jal­ni men­tal­ni po­re­me­ćaj obe­le­žen op­sed­nu­to­šću jed­nom je­di­nom stva­ri ili ide­j­nim sa­dr­ža­jem, sve do op­sed­nu­tos­ti tim ira­cio­nal­nim ko­m­ple­k­som mi­sli kao fi­k­snom ide­jom; to je bo­le­sni na­gon za isti­ca­njem sa­mo­ga se­be kao izu­ze­t­ne li­č­nos­ti, ili na­gon za be­smi­sle­nim ra­d­nja­ma. Pre­po­zna­je­te li u ovoj de­fi­ni­ci­ji ne­kog iz svo­je bli­že i da­lje oko­li­ne ili mo­žda ne­ku li­č­nost iz svih obla­sti ži­vo­ta i ra­da. Ako ne pre­po­zna­je­te, to zna­či da ste i sa­mi mo­no­man. Mo­je in­te­re­so­va­nje za fe­no­men mo­no­ma­ni­je da­ti­ra s kra­ja osa­m­de­se­tih go­di­na XX ve­ka, ka­da sem se na­šao zdra­vo uzi­bre­ćen – što sa­mo go­vo­ri ko­li­ki sam bio mlad ma­j­mun – či­nje­ni­com da su di­l­be­ri/ke ko­ji su do ju­če bi­li op­sed­nu­ti di­ja­le­k­ti­č­kim ma­te­ri­ja­li­z­mom, Ti­tom i par­ti­jom, sle­de­ćeg da­na pos­ta­li op­sed­nu­ti pra­vo­sla­vljem – pa­r­don, sve­to­sa­vljem – i na­ci­jom. Svetislav Basara

Četvrtak (19:00)

Zaokret za 180 stupnjeva nekadašnjeg 'Princa tame' - u slast

Jergović: Davor Butković i život u skladu s Kultom Plave Kamenice

Usporedo s političkim novinarstvom, Butković se još u ona davna vremena počeo baviti vinima, gastronomijom i restoranima. Prvi je ozbiljno i sustavno o tome počeo pisati, dražeći i time maštu svojih protivnika. Pjenušci, kavijar i guščja pašteta u našeg svijeta izazivaju gnjev, pogotovu među onom društveno-politički angažiranom čeljadi, koja ima novca za sve troje, ali drži da se ovakve stvari konzumiraju potajice. On se, međutim, raspričao i raspisao, i s vremenom stvorio je cijeli jedan metajezik hrvatske novinske enologije i gastronomije, koji će, kada za to dođe vrijeme, malo-pomalo preuzeti i njegovi dojučerašnji neprijatelji. U neka doba je s najužim suradničkim klubom – koji je, koliko znam, a mislim da dobro znam, brojao još jednu jedinu osobu – pokrenuo portal Kult Plave Kamenice, u čijem podnaslovu kao moto stoji “Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji”.

Pritom, on doista, kada je o hrani i piću riječ, nije ni sektaš, ni elitist. Na Kultu Plave Kamenice, tom jednom od najugodnijih i kulturno najinstruktivnijih mjesta na ukupnom hrvatskom elektronskom premrežju, čitat ćete, možda, mitove i legende kako se nekad jelo u Nomi, kod Renéa Redzepija ili, u zagrebačkoj mitološkoj interpretaciji, u Marcellinu, kod Marija Čerhaka, ali će vam u istom tonu, uz jednako poštovanje, biti iznesena pripovijest o Tvornici pljeskavica kod Koste. Miljenko Jergović za svoj blog

Četvrtak (12:00)

Poslovna tajna kojom se rado hvalimo

Andrassy: Je li stvarno neizbježno da ljudima javite da vam je njihov mjesečni budžet u kategoriji sitniša ili je to nešto što se može prešutit?

“Koliko zarađujete po objavi?” – sigurno ste barem jednom naišli na video u kojem se određenog influencera nasred ceste pita o zaradi, a sigurno ste vidjeli i da neki od njih jedva dočekaju odgovorit u tisućama. Tisuću eura, dvije tisuće, tri po jednoj objavi, a nekad se pitanje odnosi i na mjesečnu zaradu pa tu imamo brojke od pet, deset, nekad i trideset tisuća – i neka, veoma bravo, nije kao da pričamo o političarima koji su to otuđili iz proračuna ni ukrali iz tuđih usta, ali svejedno se ne mogu zapitat koji je ljudima… vrag?

Svatko tko odgovori na pitanje o (velikoj) zaradi to radi vrlo ponosno, kao da je jedva dočekao priliku da se pohvali, što možda i nije sasvim pogrešno jer treba bit ponosan na svoje uspjehe, ali što bi ikome falilo da taj ponos ostane privatan? Pogotovo u Hrvatskoj, zemlji u kojoj mnogi krajeve krpaju zaduživanjem i plastičnim bocama. Andrea Andrassy za Miss7

Srijeda (12:00)

Menadžeri novog kova

Šajatović: Hrčci na warp-pogon

Digitalizacija i sve što sa sobom nosi tjera današnje menadžere da u poslovnom smislu trče sve brže. Kao hrčci u kotaču. Od njih se traži da imaju supermoći u inovativnosti, digitalnoj transformaciji, tetošenju zaposlenika, zadovoljavanju kriterija ESG-a, samoobrazovanju… Nije čudno što mnogi ‘puknu ko kokice‘. Ne može ni natprosječan ljudski mozak slijediti brzinu kojom digitalizacija transformira biznis. A onda cijele poslovne zajednice upadaju u ‘hrčkovu zamku‘. Svaki u svom biznisu ubrzava procese. Svi nastoje biti što brži i cijelo vrijeme na raspolaganju. Generacije menadžera pred mirovinu često svoje 20-ak godina mlađe nasljednike ocjenjuju kao neotporne. Svako malo neki završi u burnoutu. Koliko god mi stariji prolazili kroz velike izazove, oni su dolazili i prolazili. Ove mlađe sustiglo je digitalno prokletstvo. A njegovoj vladavini ne nazire se kraj. Miodrag Šajatović za Lider.

Srijeda (08:00)

Osim ako ti se ne ide

Basara: Idi u NSPM

Bi­ti se­le­k­tor fu­d­ba­l­ske re­pre­zen­ta­ci­je i po­li­ti­čar dve su de­lat­nos­ti po­djed­na­ko pri­vla­č­ne sr­p­skom sr­cu, tim pri­vla­č­ni­je za­to što se na pr­vi po­gled či­ni da ih sva­ko mo­že uspe­šno oba­vlja­ti, tre­ba li uo­p­šte re­ći da će sva­ki pre­te­n­dent tvr­di­ti da je uspe­šni­ji od svih dru­gih. To to­me ni­je ta­ko ni u fu­d­ba­lu, po­go­to­vo ne u po­li­ti­ci, a po­go­to­vo ne u sr­p­skoj po­li­ti­ci, ko­ja se – isti­ni za vo­lju – tra­di­cio­nal­no vo­di na na­čin ko­ji po­d­gre­va ilu­zi­ju da se po­li­ti­kom mo­že sva­ko ba­vi­ti.

za uspe­šno ba­vlje­nje po­li­ti­kom do­vo­lj­no: 1. da se od ra­ne zo­re do mra­ka po­zi­vaš na sr­p­sku sve­ti­nju da­na – po­ne­kad to bu­de so­ci­ja­li­sti­č­ko sa­mou­pra­vlja­nje, po­ne­kad sr­p­ski svet, da se 2. po­va­zdan za­kli­nješ u isto­ri­j­sku li­č­nost da­na – po­ne­kad to bu­de Sa­va Ko­va­če­vić, po­ne­kad Sve­ti Sa­va, 3. da po­va­zdan na­pu­ša­vaš po­li­ti­č­ke pro­ti­v­ni­ke, oba­si­paš ih uvre­da­ma, ba­ga­te­li­sa­njem i oma­lo­va­ža­va­nji­ma i 4. da sva­koj pe­r­so­ni dra­ma­tis ko­ja ne ispu­ni tvo­ja oče­ki­va­nja/na­de skreseš u brk – sram te bilo. Svetislav Basara

28.10. (14:00)

Biciklom i po kiši i po snijegu

Vojković o Tomaševićevom prijedlogu da se biciklom ide na posao: Mali broj tvrtki ima tuš

Svi na bicikliće, pa pedalirati, pa nema gužvi, nema automobila (bljak automobili, taj liberalno-buržujski simbol slobode kretanja) i najvažnije – ako postavimo dovoljno biciklističkih staza po gradu, ne moramo ništa sustavno rješavati oko javnog prijevoza. Malo morgen. Štos s biciklima vrijedi ako vam je djed partizan oslobodio stan u centru ili ako ste financijski visoka klasa koja je mogla kupiti stan u centru. Vrijedi i ako ste dovoljno visoko na društvenoj ljestvici da na poslu imate ormar za rezervnu odjeću i tuš, jer niti je odjeća za bicikliranje primjerena poslu niti nešto ugodno mirišete u ljetnom razdoblju godine nakon bicikliranja. Zamislite stajati osam sati na poslu i onda biciklom kući, i to navečer, po magli… Goran Vojković za Index.

28.10. (09:00)

Jedan šumom, drugi drumom

Jokić: ‘Hrvatski san’ Gordana Grlića Radmana – Dok se svijet preslaguje, mi filozofiramo ispod šljive

Vrijeme velikih promjena globalnih odnosa u kojem se sklapaju nova savezništva od svih država zahtijeva promišljeno, koordinirano, hrabro i pametno pozicioniranje. Nažalost, hrvatska vanjska politika ne posjeduje niti jednu od navedenih kvaliteta. Ministar Gordan Grlić Radman groteskno simbolizira politiku koja je bez vizije i jasnog smjera, a često i kontradiktorna. Prijepori predsjednika i premijera nisu jedini problem u kojem se nazire bezglavost u ovoj važnoj sferi funkcioniranja države. Na brojne provokacije s kartama velike Mađarske koje uključuju hrvatski teritorij i brojna verbalna “romantična” svojatanja istoka Hrvatske, Rijeke i Primorja, ministar vanjskih poslova uvijek je nalazio potpuno razumijevanje. Baš kao i velikotalijanske zahtjeve za Istrom. Najbolji primjer lažnog desnog suverenizma u kojem za veće uvijek ima razumijevanja i u kojem je jedino važno da prijetnja ne dolazi s istoka, za razliku od Anušićevog, rijetko iskrenog i hvalevrijednog istupa. Boris Jokić za tportal.