Zbog iznimnog interesa publike, produžuje se trajanje izložbe “Skulptura i nagost – tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića”, te da će se ona moći razgledati do nedjelje, 20. ožujka 2016.
Radno vrijeme Gliptoteke HAZU, Medvedgradska 2, je od utorka do petka od 11 do 19 sati te subotom i nedjeljom od 10 do 14 sati.
O izložbi:
Rijetko je kada Meštrovićev opus promatran kroz prizmu značenja nagoga tijela i erotskih čitanja. Razvoj teme moguće je pratiti na skulpturi i crtežu u rasponu od 1903. – 1946. godine, a prema motivu, kao i razdoblju, temu nagosti i erotike u djelu Ivana Meštrovića možemo promatrati kroz tri čitanja, koja će se u izložbenom narativu ispreplitati, dok će u katalogu biti predstavljeni zasebno, kroz tri teksta:
1. NELAGODA TIJELA (TENZIJE U PRIKAZU: STAROST, EROTIZIRANI PATHOS, DRUGAČIJA SPOLNOST, NEPOSREDNA PUTENOST) (Dalibor Prančević): cjelina koja obuhvaća širi vremenski kontingent prva dva desetljeća 20. stoljeća, odabir uključuje radove s različitim problematikama nagosti, estetike ‘ružnoga’ i afirmacije drugoga.
2. IZMEĐU DVA EROSA I DVIJE AFRODITE – KLASIČNO POIMANJE TJELESNOSTI (Barbara Vujanović): poglavlje obrađuje djela Meštrovićeva tzv. zagrebačkog razdoblja, ali i ranija te kasnija razdoblja, u kojima je moguće iščitati bliskost s antičkim poimanjem tijela, a sukladno suvremenim tendencijama europskoga neoklasicizma i ostalih stilskih tendencija.
3. POŽAR ČULA (Zorana Jurić Šabić): ženski aktovi (skulpture i crteži) iz 20-tih godina, kao i brojni radovi koji obrađuju mitološke teme, dio su Meštrovićeva opusa zasićena intimnim podacima te se mogu sadržajno interpretirati poznavanjem specifičnih okolnosti i emocionalnih previranja unutar kojih se umjetnik našao, otkrivajući tako njegovo osobno poimanje spolnosti.
„Sve u svemu, ova izložba i ovaj katalog, s tri vrsna priloga u kojima se da capo razmatraju brojni formalni i ikonološki aspekti Meštrovićevih aktova, značajan su doprinos poznavanju jednog od ključnih mjesta umjetnikova ukupnog opusa. Golem raspon različitih izraza kojima je umjetnik opisivao muško i žensko tijelo možda bi nam dao za pravo ustvrditi da on tijekom svog dugog djelovanja nije mijenjao stilove nego načine stilizacije. Rezultantu svježih promišljanja autor ā izložbe najbolje iznosi završna rečenica eseja Barbare Vujanović: Ideja da čovjek predstavlja apsolutno mjerilo svijeta i stvarnosti u kojima živi, sugerira pravo na sumnju, preispitivanje i relativiziranje istine koja ih određuje. Ništa bolje ne sažima osjećaje i misli koje nosimo nakon što pažljivo pogledamo sedamdeset umjetnina donesenih na ovoj kapitalnoj izložbi.“
Iz recenzije Joška Belamarića
