Tri poslijeratna druga
Jergović: Franz Beckenbauer, centarhalf koji kreće naprijed i postaje prvo lice poslijeratne Njemačke
U to crno-bijelo doba postojala su u životu dječaka sa Sepetarevca trojica kardinala među centarhalfovima. Prvi, Dragan Holcer. Drugi, Josip Katalinski. Treći i najveći, Franz Anton Beckenbauer. Sva trojica imali su velike i tajanstvene biografije. Prvi je imao savršen osjećaj za igru, koja se tad odvijala u teškim, masivnim valovima, u kampanjama koje su se iz perspektive današnjih prostranih ravnih ekrana u boji, odvijale sporo i neumitno. Beckenbauer bi, nakon što se protivnik krene povlačiti u obranu, kretao naprijed, pa bi često s loptom u nogama prelazio i po tridesetak metara, osvajajući prostor.
Protivnicima ulijevao je strah u kosti, premda nije bio naročito brz, a nije bio ni veliki dribler. Ali svaka je njegova lopta, kako bi to komentatori rekli, imala oči. Kad krene naprijed, Beckenbauer više nije bio centarhalf, ali nije bio ni klasični libero. U tren oka on se pretvarao u onog igrača s brojem 10, u savršenog poslovođu. I zapravo je on i bio upravo to: poslovođa one velike i neobične njemačke reprezentacije, koju je predvodio Helmut Schön, diskretni i tihi gospodin s pojavom i držanjem detektiva iz krimi romana. Miljenko Jergović za svoj blog.