Di si krenula, Jasmila?
Jasmila Žbanić: Pitali smo se vrijedi li sve to našeg života. Vraćalo me je uvjerenje da se ta priča mora ispričati
Branimir Pofuk je razgovarao sa Jasmilom Žbanić o njenom filmu Quo vadis, Aida koji je kandidiran za Oscara za najbolji “strani” film, a za koji je sama napisala i scenarij. Od svjetske premijere u Veneciji po svijetu žanje nagrade i sjajne kritike, poput one nedavne Petera Bradshowa u Guardianu, koji mu je dao pet zvjezdica. Večernji
- Prvi igrani film koji se bavi zločinom u Srebrenicu, nije državni projekt BiH?
- Ha, ha! Ne, uopće nije državni projekt… Nismo željeli da samo pogledaju film i odu. Meni je bilo izuzetno dirljivo što je prva osoba koja se javila za riječ bio jedan mladić iz Republike Srpske koji je rekao da je plakao i da bi volio da mnogo njegovih prijatelja pogleda film, a posebno oni koji veličaju ratne zločine i ratne zločince. Meni je ta reakcija bila toliko važan, znajući koliko su mladi ljudi otrovani medijskom slikom, školskim programom i ljudskim faktorom političara koji manipuliraju činjenicama i osjećajima. Taj mladić je imao dvadesetak godina. Dakle, dvadeset godina života u jednoj tako otrovanoj sredini nije uništilo tog čovjeka i njegovu sposobnost da se poveže s likom za koji mu škola i okolina govore da pripada onim nekim drugima prema kojima ne treba osjećati ništa. Bilo mi je izuzetno drago da je ovaj film uspio dotaknuti nekoga tko je bio formatiran da ga ne dotakne.