Ivica Ivanišević: Miljenko Smoje je umro kao sretan čovjek. Unatoč preziru i relativnom siromaštvu

Uoči splitske premijere "Tihe noći" 16. svibnja

• Premda je uživao u reputaciji boemčine, Smoje je bio čovjek spartanske radne etike. Bio je marljiv i odgovoran, ali potpuno neambiciozan, i sva je prilika da ne bi ni počeo pisati za televiziju da nije bilo Lepe. Svi ti aranžmani uvijek su slijedili isti scenarij: ona bi u njegovo ime pristala preuzeti posao, potom bi dogovorila isplatu predujma i tek kad bi im novac iscurio kroz prste, priznala bi mu u što ga je uvalila. On je ustvari pisao scenarije da bi se izvukao iz financijskog škripca. … Ono malo što je za života zaradio, pojeo je, popio i potrošio na nekoliko skromnih putovanja. Unatoč svemu, i relativnom siromaštvu i apsolutnom preziru kojim je potkraj života počašćen, Smoje je umro kao sretan čovjek, što je i bio.
• Oživljavajući Servantesa ispunio sam svoj dječački san, jer njegovu smrt dugo nisam mogao preboljeti, kao, uostalom, ni dvadesetak milijuna Jugoslavena. On mi je važan jer se preko njega vrlo dojmljivo može objasniti naličje opjevanog splitskog humora i šarma. Naime, u mome zavičaju prilježno se njeguje uvjerenje kako je ismijavanje drukčijih – a oni su, vidi vraga, uvijek slabiji – potvrda nečije sofisticiranosti. Servantes je tu da nas podsjeti kako smijeh nije uvijek istoznačnica za veselje. A i da opiše još jednu nepromjenljivu varijablu u našim životima: prije pedeset godina humanistički su se intelektualci tretirali jednako kao i danas, u njima je prosječan, običan svijet, onaj čuveni mali čovjek, uvijek razabirao samo razlog za sprdnju. Jutarnji