Ivančić: Grupa traži rupu - Monitor.hr
08.02. (18:00)

Oprosti im jer ne znaju "šta je bilo"

Ivančić: Grupa traži rupu

Kao alibi za normaliziranje veličanja fašizma uvijek je pri ruci grupacija kojoj se ne može reći “ne”: u slučaju ustaškoga pozdrava “Za dom spremni” to su hrvatski branitelji, postrojeni pod zastavom HOS-a, a u slučaju proustaškog estradnog djelatnika Thompsona to su hrvatski reprezentativci. Naime: tko smo mi da se protivimo volji heroja koji su svojom krvlju stvarali ovu državu, a svojim znojem joj donijeli prestižne međunarodne sportske uspjehe?

Naime: ako se naši nacionalni junaci nakon veličanstvenih postignuća žele odavati slatkim fašističkim užicima, najmanje što možemo učiniti je da ih u tome ne ometamo. Društvena igra “Grupa traži rupu”omogućuje jednostavnu i efikasnu eliminaciju svih koji smrknutih lica reagiraju na simbole ili manifestacije s pronacističkom aromom. Viktor Ivančić za Novosti


Slične vijesti

Prekjučer (07:00)

Kišobran na kišobranu, ali barem ne kisnemo

Starešina: Europa treba prihvatiti realnost i tražiti racionalna rješenja

Trenutačno je jedini racionalan koncept europske obrane i sigurnosti ostati pod američkim strateškim kišobranom i u kratkom roku osnažiti svoju vojno-obrambenu sposobnost. Jedini realan okvir za to i dalje je NATO, koji već ima obrambeno-sigurnosnu infrastrukturu, u kojem SAD ima vodstvo i koji je širi od Europe. Realno nije izvediva, a ni održiva, neka nova obrana EU-a s dodatnom, obrambenom EU ‘Ursulom‘. Na toj bi platformi, u sklopu NATO-a, europske države trebale započeti razgovore s Trumpom o budućemu modelu europske obrane i sigurnosti. Mnogima se ne sviđaju Trumpova narav i postupci, ali on je taj s kojim sad Europa treba naći zajednički jezik i preuzeti dodatne obveze – u interesu vlastite budućnosti. Višnja Starešina za Lider.

Nedjelja (21:30)

Previše podsjeća na tridesete prošlog stoljeća...

Trumpimir i Trumposlav u narodnoj poslovici: Pomozi sirotu, na svoju sramotu

Suprotstavljajući se londonskom skupu europskih vođa, Trump je objavio: “Trebali bismo manje brinuti o Putinu, a više o bandama silovatelja među migrantima, narko-bosovima, ubojicama i ljudima iz psihijatrijskih ustanova koji ulaze u našu zemlju – da ne završimo kao Europa!” Nešto je zanimljivo u tim riječima. Opisujući ljude koji u potrazi za boljim životom ulaze u Sjedinjene Američke Države kao silovatelje, narko-bosove, ubojice i ljude iz psihijatrijskih ustanova, Trump kao da se nastavlja na onu tradiciju antisemitizma, koja je na valovima fašizma i nacionalsocijalizma preplavljivala Europu i Ameriku i smrtonosno inficirala javni diskurs.

Temeljni problem s antisemitizmom sličan je problemu svih drugih predrasudnih mišljenja i stavova u vezi naroda, rase, roda, društvene skupine ili klase. Antisemit je tridesetih godina prošlog stoljeća lako mogao naći Židova koji odgovara njegovoj predrasudi. Kao što bi i Trump danas, ako bi mu najednom bilo do istine, lako mogao naći migranta koji je silovatelj, drugog koji je diler, trećeg koji je ubojica… Miljenko Jergović za svoj blog.

Nedjelja (11:00)

Odrekli smo se odricanja

Beck: Šteta da je bojkot trgovina splasnuo baš kad je počela korizma

Da je još malo izdržao, mogao se poklopiti s odricanjem od, recimo, cigareta, alkohola i čokolade – tipičnih žrtvica poznatih Hrvata i Hrvatica o kojima nas onda izvješćuju mediji. Piše Boris Beck za Večernji list. Post je uopće jedini element religioznog koji je našao mjesto u popularnoj kulturi, ali samo kao posebna vrsta dijete. New age teorija kaže da gladovanje rastapa najprije najbolesnije stanice, pa bismo onda iz mršavljenja trebali izaći zdraviji i jači. Identična teorija se primijenila na bojkot dućana – posteći od šopinga, ubit ćemo masne i degenerirane stanice inflacije, i ući u nastavak godine sa zdravijim i jačim kućnim budžetom. Ekonomija države ne razlikuje se od gospodarenja tijelom: prežderavanjem i opijanjem ubrzavamo svoju smrt, a nesposobnošću da se kontroliramo pred punim policama podjarujemo rak-ranu cijena.

Nedjelja (00:00)

Misli na sebe, zagrli druge

“Lako za mene” – tako govori moja mama, tako je govorila moja baka uvjerena da je u pitanju vrlina, ali zapravo nije

Ne znam kakva je to devijacija u mozgu, ali znam da ju imaju mnoge žene – TEBI treba dat sve, MENI ne treba ništa. A kako objasnit budali da se oko sebe smije – i mora – trudit jednako kao što se trudi oko drugih? Unatrag nekoliko mjeseci za tog nekog drugog (ali ne i samo za sebe) domaću juhu radim minimalno dvaput tjedno jer mi je važno da jede lijepe stvari napravljene s puno ljubavi. Tom nekom drugom svaki dan serviram voće, donosim čašu vode i pazim da je zbrinut onako kako pazim da su zbrinuti i moji nećaci i svi ostali ljudi koje volim.

Kad učiš sebe da ti treba malo, gotovo ništa, isto učiš i druge – a svijet je prepun žena koje ne samo da su se tako naučile, nego to smatraju vrlinom. Nije, samo je obično zanemarivanje. Andrea Andrassy za Miss7
Subota (23:00)

Da se ne zaboravi

Dežulović: Trijumf dobre volje

U noći između 14. i 15. ožujka 1939., kada je u četiri sata ujutro čehoslovački predsjednik Emil Hácha, pritisnut čvrstim i neoborivim argumentima Adolfa Hitlera i njegove desne ruke Hermanna Göringa, konačno je potpisao sporazum i predao zemlju Njemačkoj. “Ovo je najveći trijumf u mom životu! Ući ću u povijest kao najveći Nijemac svih vremena!” izjavio je Hitler nakon povijesnog noćnog sastanka. Samo par sati kasnije trupe Wehrmachta mirno su i bez otpora ušle u Čehoslovačku, i sutradan, 16. ožujka njemački je Führer u Praškom dvorcu proglasio njemački protektorat.

Već u svibnju započeli su pregovori između Hitlera i Staljina, i svega tri i pol mjeseca kasnije u Kremlju je potpisan Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i SSSR-a. Europa je odahnula, Britanija i Francuska su odahnule, Poljska je odahnula, cijeli je svijet odahnuo, i ne znajući zapravo koliko je te dramatične noći između 14. i 15. ožujka 1939. bio blizu apokalipsi. Drugi svjetski rat spriječen je historijskim, veličanstvenim trijumfom diplomacije, dijaloga, kompromisa, zdravog razuma i dobre volje. Boris Dežulović za Novosti.

Subota (17:00)

Fajt kolumnista

Ivančić: O pizdarijama

Nejasno je zbog čega Miljenka Jergovića, suočenog sa “žalosnim” srazom ljevice i desnice oko sudbine štandarca na splitskome Narodnom trgu, prožima “ozbiljna nelagoda”, kada su njegovi argumenti do detalja podudarni s lupetanjem zadriglih desničara. Drugim riječima: ponašat ću se kao zadnji pizdun pristajući da po nalogu vlasti klešem pizdarije koje su suprotne istini i mojim osobnim uvjerenjima, za mastan honorar, ali ću se principijelno ustobočiti kada se pojavi inicijativa da se pizdarija barem djelomično ispravi, da se približi istini i mojim uvjerenjima, žestoko braneći svoje autorsko pravo na pisanje pizdarija po političkom diktatu.

Zbog čega? Zbog toga što moj spomenik, iz naknadne perspektive, funkcionira kao implicitna kritika onih koji su me za tu pizdariju angažirali, jer sam kao plodan i svestran umjetnik evoluirao od pizduna u kritičara vlasti koja me držala na platnome spisku, a i honorar je, uostalom, odavno potrošen. Viktor Ivančić reagira na tekst kolege, za Novosti.

Petak (17:00)

Autorska prava na politički statement

Jergović: Kipar Kuzma Kovačić imao je pravo kada je zabranio da mu se dira u monument na splitskoj pjaci

Vlasti Ivice Puljka su, dakle, nadopisale datum, kipar ih je tužio i dobio proces. Hvala Bogu da ga je dobio, jer da nije, sad bi svaka budala mogla nadopisivati Krležine “Zastave” ili, što da ne, u “Sarajevskom marlboru” popravljati završetke priča. Na to su se Puljak i puljci tako razbjesnili da su prerezali spomenik i nekamo ga odnijeli. Namjera im je da na njegovo mjesto postave nešto drugo u što će se moći zadjenuti koplje sa zastavom, a na što nitko, kako kaže Puljak, neće polagati autorsko pravo. I još je rekao da će Kovačićev monument ponuditi nekom muzeju u Šibeniku, da se tamo pokaže dokle sve historijski revizionizam može ići.

Doktora za elementarne čestice valja sad upozoriti na još jednu elementarnu činjenicu, koja se tiče autorskih prava, ali i života u zajednici: izloži li on poruzi djelo Kuzme Kovačića i izloži li ga na način koji će umjetnika vrijeđati, Kovačić ga opet može tužiti, pa će Puljak opet izgubiti proces. Naime, to što ste vlasnik nečije slike ili skulpture, ne znači da možete njome raspolagati na načine koji će biti uvredljivi po autora. Miljenko Jergović za svoj blog.

Četvrtak (08:00)

Bila bi to famozna predstava

Basara: Kako sam pod starost cenzurisan

USFRJ-otu ni u njenim najrigidnim danima nije bilo cenzure, u smislu institucije koja odlučuje šta se može, šta ne može štampati u novinama, prikazivati u bioskopima ili igrati u pozorištu. A opet – osim u retkim, vrlo kažnjivim izuzecima – nikada nije štampano, prikazivano ni igrano ništa što bi izazivalo mrštenje SFR-jotovih državnih vrhova. Pa kako je to bilo moguće? Lako. Evo kako. Svi su znali koje su teme zbog kojih bi se državni vrhovi namrštili, sledstveno niko – osim retkih koji su prolazili ko bosi po trnju – nije ni pomišljao da štampa, prikaže ili odigra nešto zbog čega bi se državni vrh namrštio. Svetislav Basara opisuje kako su mu tek sad predstavu za koju je pisao scenarij stavili na led…

04.03. (11:00)

Iz pijeska vire krunisane glave...

Rašeta: Kamo dalje, rođače?

Europa nije zajednica vrijednosti, to je fatamorgana koja je dosad bila podupirana silama kojih više nema. Europa nema vojsku. Europa nema jake lidere. Vrh Komisije nije izabrao narod. Orban kaže da će se EU raspasti u roku od tri godine. To je zastrašujuća perspektiva. Čak i ovakva, birokratizirana, uhljebnička, shizofrena Europska unija najbolje je što se našem kontinentu dogodilo nakon poraza Napoleona i stogodišnjeg mira zvanog Pax Britannica. Vođe država morat će organizirati seriju sastanaka na kojima će dogovoriti kako dalje. Održivi optimum zajedništva značio bi zajedničko tržište, Šengen, euro, suverene nacije. Vjerojatno će trebati promijeniti načelo izbora za Komisiju, koju oktroiraju elite, i naći odgovor na tri ključna pitanja. Boris Rašeta nakon gledanja jednog od Dnevnika, za Novosti.

03.03. (08:00)

Konzervativni na van, liberalni iznutra

Jokić: Kad idoli desnice zastrane: ‘Živi i pusti živjeti’, procijede i Hrvati koji vole Muska i šeficu AfD-a

Potpuni nesklad životnih izbora političara i javnih osoba i njihovih stavova i akcija znak je trenutka u kojem živimo. On označava gubitak konzistentnog vrijednosnog sustava koji pojedincima osigurava važan okvir razumijevanja stvarnosti. Posebice je to nezgodno za konzervativnu opciju u čijoj je osnovi principijelno shvaćanje određenih vrijednosti. Idolopoklonstvom prema Musku i Weidel ta pozicija postaje izrazito fluidnom, a pojedinci, kako bi riješili kognitivnu disonancu s kojom se svakodnevno susreću, najčešće pribjegavaju objašnjenju kojim zanemaruju njihove osobne odabire, čime se približavaju liberalnom shvaćanju svijeta. Boris Jokić za tportal