Ivančić: Deset strana drugog kruga - Monitor.hr
Petak (19:00)

Od većeg zla birati manje, ali i dalje birati zlo

Ivančić: Deset strana drugog kruga

Duboko sam uvjeren da bi eventualni izbor Primorca za predsjednika vodio u tragediju. Točnije, u završni čin tragedije. HDZ bi preko njega preuzeo zadnju instituciju koju ne drži pod kontrolom i dovršio okupaciju države. Kontrolirajući vojsku, Milanović barem sprječava da nas Plenkovićevo sluganstvo prema “zapadnim saveznicima” ne odvede u nepotrebna krvoprolića. Osim toga, čista je podvala kada se premijer i njegov džepni kandidat verbalno distanciraju od ekstremističke desnice, te se – iako vlast dijele s proustaškim DP-om – izdaju za reprezentante političkog centra. Imajući u vidu njihovu nestašnu dob, slučaj ću u hodu definirati kao krizu srednjih govana. Viktor Ivančić za Novosti


Slične vijesti

Danas (08:00)

Nismo mi balkanski špijuni

Markovina: Postoji interes Hrvatske, na kojem nitko ne radi, da sanira loše odnose i ratno nasljeđe sa susjedima, no to je nemoguće

Zanemarimo li sada činjenicu da je u izjavi Ane Brnabić sve pogrešno, a najprije to što vlastitim studentima i građanima oduzima bilo kakav intelektualni ili organizacijski kapacitet te pravo na vlastito političko mišljenje, pa pređemo samo na ideju da HDZ-ova Vlada financira plenume i izvoz lijevih ideja sa studentskih blokada u Srbiju, čovjeku ostaje samo da se istinski nasmije i zabavi. Uopće zamisao da se Hrvatska na obavještajnoj ili nekoj sličnoj razini bavi Srbijom je toliko daleko od realnosti da može biti samo zabavna. Jer Hrvatska se politika i diplomacija, što joj ne ide na čast, zapravo uopće ne bavi regijom, izuzev pitanjem položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, a samu Srbiju smatra ništa više nego geografskim susjedom. Dragan Markovina za Peščanik.

Jučer (17:00)

Sjedi doma i manifestiraj

Beck: Treba smoći hrabrosti i uhvatiti se ukoštac s 2025. godinom

Čim se približi prosinac, svjetski izdavači rječnika biraju riječ godine, a za 2024. u Cambridgeu su se odlučili za „manifestirati“. Ne misle na one naše dobre stare manifestacije, kad se paradira sa zastavama i drže se govori, nego na novu pojavu, kada snagom svoga uma učinimo da je nastalo nešto novo, piše Boris Beck za Večernji list. Naši su stari imali riječ za takve: što se babi htilo, to se babi snilo. Ali sada je više udarenih nego normalnih. Treba smoći hrabrosti i uhvatiti se ukoštac s 2025. godinom, s tamom inflacije, rata, epidemija, umjetne inteligencije, terorizma, populizma i obične gluposti i zloće. Manifestiranje je samo opravdanje lijenčina, obmana doba koja idolatrizira brbljanje, a ne cijeni rad. Influenceri vas samo uvjeravaju za novac. Njima su se sada pridružili manifestarori koji leže doma i sapunske mjehure svoga uma odašilju u svijet. Narod

Jučer (14:00)

Nakon sedam debelih krava stiže sedam mršavih

Novac iz EU-ovih fondova trebao je biti generacijska prilika za Hrvatsku, za sada ima kratkoročni učinak

Potpuno očekivano stvara vrlo pozitivnu, ali prividnu ekonomsku sliku stanja u zemlji u onim godinama u kojima smo taj novac primili. Međutim za sada nema nikakvih dokaza za to da će ekonomija zahvaljujući tom novcu dugoročno biti u stanju povećati proizvodnost, što se onda prevodi i u veće plaće i višu stopu rasta BDP-a. Dapače, za sada se događa baš suprotno. Za sada nema nikakvih dokaza da će ekonomija zahvaljujući tom novcu dugoročno biti u stanju povećati proizvodnost, što se onda prevodi i u veće plaće i višu stopu rasta BDP-a. Novac ćemo potrošiti, a svi naši pretpandemijski problemi još će nam jednom zakucati na vrata. Maruška Vizek za tportal

Prekjučer (12:00)

Manje učenika - više učitelja za dežurstva

Litvan: Ubojstvo djeteta razotkrilo svu mizeriju hrvatskog školstva i zdravstva

Iz nastavničkih redova tiho se rogobori protiv kontrolnih mehanizama jer bi u dežurstva trebali biti uključeni i nastavnici. A nisu dovoljno plaćeni, pa ionako imaju posla preko glave… A nije baš tako. Samo u posljednjih deset godina Hrvatska je ostala bez 11,2 posto učenika osnovnih i srednjih škola, odnosno u škole ide 57.000 djece manje nego 2015. U istom se razdoblju broj nastavnika povećao za gotovo deset posto (5480). Država kao da najviše strepi od bunta nastavnika i medicinskog osoblja. Zato je zdravstvo druga neuralgična točka koja je kumovala tragediji u Prečkom. Počinitelj je, naime, liječeni psihički bolesnik, a izjava njegove majke jedna je od najvećih optužnica protiv zdravstvenog sustava. Nije država vodila ubojičinu ruku u osnovnoj školi, ali incidenti se mogu očekivati kad se javne službe prekomjernim zapošljavanjem i dizanjem plaća pretvaraju u glasačku mašineriju vladajuće stranke. Goran Litvan za Lider.

Petak (00:00)

Ako je i samo izraz nezadovoljstva, neka je, čuje se

Basara: Rakija i bure

Politički protesti (bilo koji) u političkom smislu nisu (bar ne bi trebalo da budu) forma „izražavanja nezadoljstva“ i „savladavanja straha“ (sledi napuš i za autore tih baljezgarija), nego postizanja nekog političkog cilja. Ali qwrz. U zemlji Srbiji tome nije tako. Zato što – prema H. Ekstajnu, zahvaljujući „našim posebnostima“ – srpsko društvo spada u tzv. analgetične kulture, koje nisu orijentisane prema postizanju ciljeva, već prema izbegavanju bola, smanjenju stresa i učvršćivanju stabilnosti. Takva društva se prilagođavaju neprijateljskoj i teškoj sredini odustajanjem ili povlačenjem u apatiju i zasnovana su na frustraciji, a ne na motivaciji.

Protesti od 9. marta, oni iz ‘96/97. i oni od 5. oktobra jesu bili izazvani žestokim frustracijama, ali su bili motivisani jasnim političkim ciljevima: nedopuštanjem jajarske izborne krađe u prvom i promenom političke paradigme u drugom. Napomena: nije nužno da svi u „kritičnoj protestnoj masi“ budu svesno politički motivisani nekim ciljem, ali je obavezno da takav, jasan cilj imaju političari koji usmeravaju proteste. Ako toga nema, eto situacije u kojoj imate 50 litara rakije, ali nemate bure i onda džaba rakija. Svetislav Basara

Četvrtak (21:00)

Pozitivne misli za početak godine

Vučetić za prvi dan godine: budite odgovorni prema vlastitom vremenu

Novu godinu dočekujemo kao da je riječ o nečemu uistinu novom i drugačijem u odnosu na ono dosadašnje, gotovo kao uskrsnuće koje je uslijedilo nakon smrti i pokopa stare godine. Uvjeravamo sebe da je iza nas sve loše što nam se dogodilo, da je sve to pokopano jer se radi o smrti prošlih događaja od kojih se, eto, jednom godišnje, točno u ponoć, trajno odvajamo otpuštajući još jednu godinu u bezdan prošlosti.

Imamo izvanrednu mogućnost da biramo gdje ćemo se, kako to kažu egzistencijalisti, vremeniti. Sloboda je zapravo gospodarenje osobnim vremenom. Njega nemamo napretek, zbog toga je važno kome ćemo se i čemu ćemo se posvetiti ili vremeniti. Nisu svi događaji, procesi, osobe, situacije, teme i stvari vrijedni našeg vremena.

Kada bi čovjek uistinu bio svjestan vlastite vremenitosti, život bi mu bio sadržajniji, kvalitetniji i smisleniji, ne bi se gubio u jalovim raspravama i živciranjima oko onoga što, primjerice, pogledom zahvaća iako u tome ne sudjeluje. Marko Vučetić za Autograf

Četvrtak (10:00)

Utabanim stazama

Šajatović: Vladin plan za 2025 – mnogo rečenica, malo srži

Analizira li se Plenkovićevo obraćanje na Vladinoj posljednjoj lanjskoj sjednici, zaključak je jasan: ne proširi li se u 2025. rat izvan ukrajinskih granica i ne dogodi li se slom svjetskih financija, ova bi godina u Hrvatskoj mogla biti vrlo slična 2024. Komu odgovara status quo, mogao bi biti zadovoljan. Ambiciozni će opet biti razočarani. Bilo bi zanimljivo čuti što prvi čovjek Vlade podrazumijeva pod ‘nastavkom gradnje zemlje jednakih prilika‘. Uz nekoliko primjera. Kroničar bi volio da je u krivu i da se tijekom 2025. pokaže da se Vlada upušta u ozbiljne, korjenite reforme. Ali malo je pokoleban jer je nakon spomenute Vladine sjednice premijer otišao na pregovore sa sindikatima javnih službi. Miodrag Šajatović za Lider.

Srijeda (14:00)

Šta da vam kažem sem: must see

Basara: Događaj godine

Za moju neznatnost događaj godine bilo je celonoćno bindžovanje prve sezone TV serije „Sto godina samoće“. Treba reći da mi je – kad sam pre nekoliko meseci video najavu – sumnja bila veća od nade. Takozvani predložak – istoimeni roman po kome je serija snimljena – veoma je filmičan, prepun snažnih slika utkanih u fantazmagorične dramske situacije, ali dug je put od reči do slike. Znao je to i autor romana – u mojoj optici najboljeg u XX veku – Gabrijel Garsija Markes, koji je decenijama tvrdoglavo odbijao primamljive ponude holivudskih producenata. Kad bi htele, naše filmadžije i serijalne efendije mogle bi da nauče kako se jedna istorija verovatno turbulentnija od naše, u datom slučaju kolumbijska, transponuje u fikciju i kako ta fikcija umetničkim sredstvima govori više o toj istoriji nego sve istorijske knjige skupa. Svetislav Basara za neki tamo medij.

Utorak (20:00)

Božić za tugovanje

Andrassy: Država u kojoj se djeca ujutro voze u školu, a popodne u bolnicu ili mrtvačnicu nije država, nego koš za smeće

“Ali pojačat ćemo sigurnosti, pazit ćemo da se ne ponovi” – mhm, onako kako pazimo da se ne ponovi priča kad nasilnik odavno poznat policiji ubije ženu nakon što ju je već previše puta skoro ubio ili onako kako pazimo da divljaci u prometu više nikad ne sjednu u auto nakon što su nekog ubili? Pazimo mi stalno, uvijek tek nakon što se dogodi, uvijek samo u vidu grandioznog obećanja, onako kako većina ljudi pazi na dijetu na koju se obvežu u ponedjeljak, pa ju prekrše već u srijedu. Za slučaj da me imate potrebu pitat kako mogu povlačit paralelu između nebitne dijete i važnih državnih pitanja – mogu jer razina traženja izgovora ima previše sličnosti. Andrea Andrassy za Miss7

30.12.2024. (20:00)

Umjetnost kao metafora surovosti života

Dimitrije Popović: Nadrealizam kao sječivo britve rezovima imaginarnog prodire u duboke slojeve realnog

U radikalizaciji nadrealističkih akcija Breton je išao toliko daleko da je u ,,Drugom nadrealističkom manifestu” istakao kako je ,,najjednostavniji nadrealistički čin kad se s revolverom u ruci izađe na ulicu i, dok god se može, nasumce puca u gomilu”. Buñuel je u svom filmu ,,Fantom slobode” pokazao kako jedan od likova filma ubija snajperskom puškom obične prolaznike, žive mete koje pogađa s visine jednog nebodera. Ali nadrealistička mračna poetika napisanog u manifestu i prikazana u filmu izjednačava se sa stvarnim suvremenim životom. Potvrđuje se u njemu. Suvremeni čovjek živi paradigmu straha.

Svakog časa njegov život može biti ugrožen na javnom mjestu, na ulici, u parku ili u metrou. Teroristički napadi motivirani raznim povodima odnose nevine žrtve. Stvarnost svakidašnjice bremenita je mogućim, uvjetno kazano, nadrealističkim scenarijem. Bilo bi besmisleno pokušati kriviti nadrealizam za ovakve tragične događaje, ali je smisleno konstatirati kako je nadrealizam osvjetljavao i osmišljavao kroz umjetnost te ,,tamne špilje duha” pokazujući podijeljeno ljudsko biće koje je, kako je govorio Machiavelli ,,pola čovjek pola zvijer”. Dimitirje Popović za Nacional.